Glavni ekonomist Bank of Englanda, Huw Pill, nedavno je u jednom podcastu izjavio „Nekako u Ujedinjenom Kraljevstvu netko mora prihvatiti da mu je lošije nego prije i prestati pokušavati zadržati svoju realnu kupovnu moć nepromijenjenom novim povećanjima cijena, bilo da je riječ o zahtjevima za većim plaćama ili prebacivanju troškova skupljih energenata na potrošače.

Ono s čime se sada suočavamo je oklijevanje da se prihvati da nam je svima lošije nego prije i da svi moramo podnijeti svoj dio tereta“. Guverner Bank of Englanda, Andrew Bailey, još je prošle godine izjavio „Ako svatko pokušava pobijediti inflaciju – u procesu određivanja cijena i procesu određivanja plaća – postat će gore nego što je“, kao i da „radnici ne bi trebali tražiti veće plaće“.

Javnost i mediji nisu dočekali ove izjave blagonaklono, pogotovo uzevši u obzir da guvernerova plaća iznosi 495 tisuća funti godišnje (oko 564 tisuće eura), dok je plaća Huw Pilla 180 tisuća funti godišnje (oko 205 tisuća eura).

Iako ove izjave mogu zvučati poprilično iritantno i bahato svakome (kako u UK-u tako i u Hrvatskoj) tko je na svojoj koži osjetio kako mora više kalkulirati i optimizirati nego prije kada obavlja kupovinu, one su u suštini točne. Uz iznimku izjave da radnici ne trebaju tražiti veće plaće, gdje je riječ o osobnom mišljenju.

Nemoguće je istovremeno zaustaviti inflaciju (odnosno, svesti ju natrag unutar okvira od 2% godišnje) i postići da svi radnici zadrže realnu kupovnu moć svojih plaća, kao i da vlasnicima poduzeća realna kupovna moć njihove dobiti ostane ista kao prije.

U čemu je problem? Dio razloga zašto su cijene porasle je uvezena inflacija – rat u Ukrajini i povezane geopolitičke odluke doprinijeli su i rastu cijena energenata i rastu cijena hrane. To nipošto nije jedini razlog zašto su cijene toliko rasle, ali ćemo ovdje pojednostaviti priču i fokusirati se samo na te faktore (rast profitnih marži u nekim sektorima je također uzrok rasta cijena).

Inflacija je u ožujku u RH iznosila 10,7%, a u UK-u je ona iznosila 10,1%. Nakon što su cijene toliko porasle, netko mora odustati od pokušaja da zadrži svoj životni standard nepromijenjenim da bi se inflacija zaustavila. Ako radnici, u nastojanju da anuliraju pad svog životnog standarda, traže i dobiju veće plaće, odakle će se isplatiti te veće plaće? Jedan način je smanjivanjem profita poduzeća za koja radnici rade. Međutim, ako menadžeri i vlasnici poduzeća ne žele pristati na pad dobiti, poduzeća će povećati cijene, što stvara novu inflaciju.

Neovisno o porastu plaća, ako poduzeća nastoje zadržati realnu kupovnu moć svojih profita nepromijenjenom da zaštite svoje vlasnike od uvozne inflacije, mogu rezati troškove (primjerice, otpuštati radnike, znači radnici gube) ili povećati cijene, što opet kreira novu inflaciju.

Slično vrijedi i kod Pillove izjave o višim troškovima energenata – ako poduzeća ne žele prihvatiti pad profita kao posljedicu toga što sada imaju veće troškove proizvodnje i stoga prebace veći trošak energenata na potrošače, to znači podizanje cijena, odnosno inflaciju.

Radnici na tu inflaciju mogu odgovoriti novim zahtjevima za rastom plaća da im se kompenzira pad životnog standarda. No, ako poduzeća ne pristanu na pad dobiti, odnosno taj porast plaća se ne isplati na teret dobiti, ona će ponovno povećati cijene, što kreira novu inflaciju. Ako radnici ne pristanu na smanjenje njihove kupovne moći radi ovog novog rasta cijena, oni će ponovno tražiti veće plaće, i tako u krug – opetovano se generira nova inflacija.

Ovo su ilustrativni primjeri, u praksi postoji puno drugih kombinacija i frontova na kojima se optimizira s troškovima (primjerice, ovdje potpuno ignoriramo poreze, kao i to da bi neka poduzeća bankrotirala da ne podignu cijene nakon rasta troškova energije).

No, srž priče je ista – netko mora prihvatiti da mu je gore nego prije i odustati od nastojanja da zadrži svoju realnu kupovnu moć, bilo da govorimo o plaćama ili profitima, jednakom kao što je bila prije udara inflatornog vala. Ili to ili se inflacija neće smiriti, barem dok veće kamatne stope to silom ne naprave tako što će uzrokovati recesiju. Naravno, tu je ključno i pitanje – kakva je raspodjela tereta poštena, odnosno tko bi trebao snositi koliki dio tog troška pada životnog standarda?