Cruyff, Xavi, Iniesta, Guardiola, Rakitić, Halilović. Popis imena igrača koji su kročili na zeleni travnjak Camp Noua, stadiona FC Barcelone, je legendaran. Za one koji nisu upoznati s tim nogometnim klubom, a vjerujem da je takvih malo, radi se o multi-sportskom društvu osnovanom 1899. koje u svojoj dugoj povijesti osvojilo 26 naslova prvaka Španjolske, 31 kup Španjolske, 5 Liga prvaka i mnoge druge trofeje. Igraju na stadionu od 99 tisuća mjesta, a 2019. su ostvarili prihode od 990 milijuna eura i računali da će 2020. postati prvi nogometni klub s prihodima od više od milijardu eura.

Svi koji su imali velike planove za 2020. godinu znaju kako su ti planovi završili. Barcelona nije završila tu 2020. s prihodima od milijardu eura, ali je s gubitkom od 550 milijuna eura. Kako smo došli ovdje? Je li zaista sve krivica pandemije ili ipak ima tu nešto više postrani?

PROKLETSVO VELIKOG DOBITKA

Kako bismo shvatili kako je Barcelona došla u poziciju da gubi ogromne svote novaca, moramo prvo vidjeti kako su uopće došli u takvo bogatstvo. Barcelona je oduvijek bogata, jer je iz velikog i bogatog grada, ima puno navijača, predstavlja čitavu Kataloniju i iz jako je bogate lige. Deloitte Money League je poznato ime za pratitelje nogometa, ali za one koji ne znaju, radi se o listi najbogatijih klubova na svijetu po prihodima. Kada je počela 1998., Barcelona se našla na 6. mjestu s prihodima od 75 milijuna eura. Nakon toga su 2001. ispali iz top 10, 2002. su bili 9. da bi 2003. opet ispali iz top 10. Od 2006. nadalje nikad nisu bilu ispod 4. mjesta, ali i dalje su bili daleko od svojeg najvećeg rivala Real Madrida koji je obično bio 1. ili 2. na toj ljestvici.

Ovo se promijenilo 2016. kada su zauzeli prvo mjesto i od tada su financijske razlike između Barcelone i ostatka elitnog društva minimalne. Koji je bio razlog ovome? Bolji rezultati su dovodili do više medijske pokrivenosti, sitan rast je bio i u prodaji karata, ali prava eksplozija prihoda s rastom od čak 215% u razdoblju od 2009. do 2019. je bila u komercijalnom dijelu. Ovo uključuje prodaju dresova, licenciranje imena igrača (u Španjolskoj je uobičajeno da je klub većinski vlasnik prava imena igrača), iznajmljivanje prostora oko stadiona i tako dalje.

Barcelona je u ovom pogledu jedinstvena jer nogometni klubovi uobičajeno većinu svojih prihoda ostvaruju kroz prodaju karata, transfere igrača i TV prihoda. Većina klubova vidi vrlo malo od iznosa za koji se dresovi prodaju jer proizvođači dresova obično dobiju veliku većinu tog iznosa. Barcelona je mogla pregovarati posebne ugovore i imati visoke prihode od prodaje dresova jer su imali nešto što nijedan drugi klub nema – Lionela Messija. Cristiano Ronaldo i Lionel Messi su na vrhu što se tiče prihoda od reklama i prava na ličnost, ali Lionel Messi je uz to cijelu karijeru do 2021. proveo u Barceloni. On je Barcelona, odnosno Barcelona je Lionel Messi, bar što se tiče stranih navijača. Nemoguće je kvantificirati koliko je Lionel Messi osobno donio financijske koristi Barceloni kao nogometnom klubu, ali prema analizama Forbesa, Wall Street Journala i drugih njegova ličnost je činila bilo gdje između četvrtinu i pola svih komercijalnih prihoda kluba.

Izvana, Barcelona se činila kao dobro nauljena mašina. Ali stvarna slika je bila da dok su prihodi rasli, troškovi su rasli još brže. Poznata akademije Barcelone, La Masia, je prestala biti neprestana pokretna traka talenta i postala samo akademija koja tu i tamo proizvede nekog dobrog igrača. Ovo je bio prvi veliki udarac na Barcelonu prije pandemije, jer su njihovi troškovi za plaće i transfere počeli rasti. Ispod je prikazana potrošnja Barcelone na transfere u razdoblju od sezone 2005./06., a zaključno sa sezonom 2018./19.

Na ovom grafu jasno vidimo trend rasta. Najveći pad je upravo bio u onom najuspješnijem razdoblju njihove povijesti jer su se mogli pouzdati u svoju akademiju. Tu eksploziju u potrošnji je motivirao primarno arapski novac.

2016. Brazilac Neymar potpisuje novi ugovor do 2021. Ugovor uključuje i odštetnu klauzulu. Ukratko, odštetna klauzula u nogometu je klauzula ugovora koja određuje koliki iznos klub (u ovom slučaju Barcelona) mora prihvatiti za otkup ugovora igrača bez pregovora. Da se pita Barcelonu ne bi bilo odštetne klauzule, ali španjolski zakon ih obvezuje da stave neku odštetnu klauzulu. Kako je i uobičajeno, stavili su iznos koji su smatrali toliko nestvarno velikim da nema šanse da itko ponudi toliku količinu novaca. To je ipak više nego duplo od cijene najskupljeg igrača povijesti, tko bi bio dovoljno lud da potroši toliku svotu novaca?

Godinu dana kasnije, Paris Saint-Germain, u vlasništvu vladajuće obitelji Ujedinjenih Arapskih Emirata, isplaćuje tih nezamislivih 222 milijuna eura, Neymar dogovara ugovor s njima i odlazi iz Barcelone. Barcelona i Španjolska liga pokušavaju to zaustaviti s prijetnjama tužbom iako nije baš pretjerano jasno za što su mislili da ih mogu tužiti. Mogla bi se napisati knjiga o utjecajima ovog transfera na cjelokupnu ekonomiju nogometa, ali za sada nas zanima Barcelona.

Barcelona se našla u nepoznatom teritoriju. Izgubili su vjerojatno drugog najboljeg igrača, ali imali su odjednom jako puno novaca s kojim bi mogli dovesti više vrhunskih igrača ili možda obnoviti stadion prvi put u 40 godina, a možda i obnoviti akademiju koja je počela stagnirati. U tom trenutku činilo se da je samo nebo granica.

Barcelona je kao mala republika. Njenih 143 000 članova svakih par godina glasa za novog predsjednika, ali broj ljudi koji zapravo mogu postati predsjednici je vrlo malen zbog financijskih preduvjeta za kandidiranje. U trenutku Neymarovog transfera, predsjednik je bio Josep Maria Bartomeu. Nažalost za Barcelonu.

Bartomeu, čini se, nije imao nikakav plan što napraviti s tim novcima. Problem s transferima u nogometu je da svi znaju da ste dobili te novce, pa će tražiti veće iznose za vlastite igrače nego što bi tražili u uobičajenim uvjetima. Ovo je jedan od razloga zašto je narasla količina koju je klub trošio na transfere. Drugi je da se Bartomeu pokazao potpuno nesposobnim pregovaračem.

Prvi korak Barcelone je bio da potroši oko 140 milijuna eura na igrača Borussie Dortmund, Ousmanea Dembelea. 140 milijuna eura na igrača koji je prijašnje sezone imao 18 golova i asistencija u 32 nastupa. To su dobre brojke, ali nikako ne opravdavaju svotu koja je 40 milijuna eura veća od cijene Boeinga 737. Uz to što je od početka bilo očito koliko je ovo bio loš potez Barcelone, Dembele je veliku količinu vremena od tad proveo ozlijeđen tako da je od 2017. do 2022. odigrao samo 102 od mogućih 190 utakmica u ligi.

Skoro pa svaki transfer pod Bartomeuovom vlasti je bio loš. Gledajući samo njegove najskuplje transfere, tu su Arda Turan za 34 milijuna eura, kojeg Barcelona nije mogla registrirati 6 mjeseci zbog zabrane i bili su svjesni te zabrane kada su potrošili toliku količinu novaca, Philipe Coutinho za nevjerojatnih 135 milijuna eura, koji je bio potpuni neuspjeh u Barceloni i koji je najveći utjecaj na Barcelonu imao kada su ga poslali na posudbu u Bayern da bi zabio protiv Barcelone, Malcom za 41 milijun, kojeg vjerujem da se rijetko tko sjeća iz njegovih 15 nastupa, i Antoine Griezmann za 120 milijuna eura, kojem su uz to plaćali astronomskih 21 milijuna eura po sezoni.

Bartomeu se pokazao i jedinstveno nesposobnim po pitanju pregovaranja plaća igrača. Ispod je grafikon potrošnje na ukupne plaće igrača, i na prosječnu plaču igrača Barcelone u periodu od 2014. do danas.

Na ovim grafikonima vidimo da su plaće u Barceloni počele divljati, i onda se spustile u COVID sezonama. Međutim, taj spust je skoro pa u potpunosti umjetan. Barcelona je jednostavno, u dogovoru s igračima, odgodila isplatu plaća na kraj njihovog ugovora, što znači da i dalje duguju jednako novaca, ali sada ga ne moraju isplatiti odmah već imaju neko vrijeme za odgodu plaćanja.

Uz to sve, nije ni čudo da Barcelona gubi novce. Kada smo već kod toga, ovdje je grafikon kretanja profita (negativan profit predstavlja gubitak) Barcelone u razdoblju 2014.-2021.

Na ovom grafikonu vidimo da je 2022. Barcelona ostvarila svoj najveći profit u zadnjem desetljeću. To ne znači da je sve u redu. Kao prvo, sve brojke koje se nalaze u ovom članku su iz Barceloninih službenih izvještaja, koji se liberalno koriste „kreativnim računovodstvom“. Na primjer, kada Barcelona pošalje igrača na posudbu, oni više ne moraju bilježiti amortizaciju tog igrača (odnosno redovan godišnji gubitak vrijednosti njegovog ugovora) u svojoj bilanci. Barcelona je jedini veliki klub na svijetu koji bilježi tu činjenicu kao prihod. Onaj rekordni prihod od 990 milijuna eura je zapravo bio 941 milijuna eura zato što je 49 milijuna eura bilo iz tih iznosa. Nažalost, nemamo cash flow informacije za svaku godinu jer Barcelona stavlja te informacije u izvještaj najčešće samo kada je pozitivan, pa se moramo voditi njihovom bilancom.

Druga stvar je u načinu na koji je prihod povećan da se omogući rast profita. Potpisan je novi ugovor vrijedan 160 milijuna eura, odnosno 20 milijuna eura po sezoni kroz idućih 8 godina, sa Spotify-em u zamjenu za koji Barcelona Spotify drži kao sponzor na majici i mijenja ime stadiona u Spotify Camp Nou. Možda pomalo tužno za nogometne romantike, ali nužan i pametan potez.

Drugi potez je pak malo kontroverzniji. Kroz prodaju „poluga“, što je ništa više nego PR naziv za prodaju imovine i buduće zarade kluba, Barcelona je uprihodila sveukupno nekih 270 milijuna eura ove sezone uz obećanje dodatne zarade u budućnosti. Ove „poluge“ po redu su:

1. Prodaja 10% svojih TV prava na idućih 25 godina
2. Prodaja dodatnih 15% svojih TV na prava na idućih 25 godina, odnosno sveukupno 25%
3. Prodaja 25% Barca Studios, koji se bavi proizvodnjom Barcelona NFT-a i Metaverse projekata
4. Prodaja dodatnih 24,5% Barca Studios-a, odnosno sveukupno 49,5%

BUDUĆNOST

Nadam se da smo komprehenzivno odgovorili na ono pitanje s početka – „Je li zaista sve krivica pandemije ili ipak ima tu nešto više postrani?“. I, ako nije do sada bilo jasno, odgovor je ne. Pandemija je dala turbo godinama lošeg vođenja financija Barcelone koja je imala kao organizacija više sreće nego pameti u tome što se našla u poziciji velikog kluba u eri velikog rasta financijske moći nogometa i u tome što su našli Lionela Messija kao 14-godišnjaka u Argentini s problemom hormona rasta.

U ovom tekstu nismo ni ulazili u sve epizode Barceloninih avantura kroz posljednjih nekoliko godina, od neuspjelog Espai Barca projekta (od kojeg i dalje ne odustaju) do činjenice da im je ukupan iznos duga preko milijardu eura, preko pokušaja obnove stadiona do kontroverze oko CVC ugovora (o ovome možda drugi put) pa sve do jednog dana neizbježne Europske super lige.

Neupitno je da Barcelona, barem u kratkom roku, ne ide nigdje. U čistom sportskom smislu, i dalje su jak klub s nekim iznimno kvalitetnim igračima, a u isto vrijeme su od prevelike važnosti Španjolskoj da bi ih i pustili da propadnu da do toga i dođe. Ipak, vremena se mijenjaju u nogometu. Biti će zanimljivo pratiti ovaj klub kroz nadolazeća desetljeća.

Time's up