22. svibnja 2022. Burnley, grad na sjeverozapadu Engleske sa stanovništvom od oko 70 000 ljudi, se priprema za odlučnu domaću utakmicu istoimenog kluba iz njihovog grada protiv Newcastle Uniteda. Došao je „do or die“ trenutak, pobjeda znači skoro pa siguran ostanak u elitnom društvu klubova Premier lige, poraz ili neriješen rezultat znači sigurno ispadanje.

Stvari su krenule dobro. Igrači Burnley-a dobro miču loptu po terenu, stvaraju šanse i izgledaju opasno. Nakon nešto više od 17 minuta, Newcastle-ov Guimaraes puca po golu ali brani Nick Pope, koji godišnje košta Burnley oko 16 milijuna kuna u plaćama. Korner ubačen, Pope opet brani ali Nathan Collins, koji košta Burnley oko 3 milijuna kuna godišnje, dira loptu rukom u šesnaestercu. Penal. Gol. BUR 0:1 NEW. 40 minuta kasnije još jedan, i konačni rezultat je bio Burnley 1:2 Newcastle. Burnley ide u drugu ligu.

Nakon utakmice, trener Burnley-a Michael Jackson (ne taj) kada su ga pitali za budućnost njega i kluba rekao je „mislim da [jasnoća] nije za ovaj trenutak. Otići ću doma i patiti“. Sasvim sigurno je patio više od vlasnika kluba, koji su se kockali sa tuđim novcima i izgubili. Naime, američki investitori ALK Capital koji su kupili klub za 170 milijuna funti nisu to napravili sa centom svojih novaca. Zadužili su se koristeći imovinu kluba, Burnley-a, iako u tom trenutku još nisu bili vlasnici istog. Ovo se zove leveraged buyout (LBO, hrv. Preuzimanje s polugom), i nije neobično u biznis svijetu, a pogotovo ne u nogometu.

Nakon što su službeno kupili klub, odnosno postali većinski vlasnici, taj dug su jednostavno prebacili na klub i sebe očistili. To znači da klub koji je prije njih imao 42 milijuna funti na računu i nula funti duga, je nakon njih ostao siromašniji i u velikim dugovima koje će sada teško otplatiti.

To je ekonomija nogometa u malom. Dijelom strast, ponos i zajednica a dijelom beskrupulozni investitori koji imaju vrlo malo znanja u što se uopće upuštaju. Nogomet nije unosan biznis, osim za vrlo mali krug klubova. Basnoslovne svote koje se bacaju okolo nisu pokazatelj toga kako nogomet dolazi u društvo ozbiljnih industrija, već simptom bolesti manjka ekonomskog smisla.

U ovom tekstu i seriji tekstova koji će ga slijediti razmotriti ćemo kako zapravo izgleda ta ekonomija i što mislim kada kažem bolest manjka ekonomskog smisla.

Za početak najbolje je da razmotrimo engleski (i u nekim trenucima malo i velški) „Premier League“ jer je najbogatija liga svijeta.

IZ KRPA U BOGATSTVO

Iako je danas engleski nogomet poznat po tome da je najbogatiji, i svi ostali strahuju od trenutka kada će ih konačno sve progutati Premier liga sa svojim novcima, nije uvijek bilo tako. U 60-ima, 70-ima i 80-ima stadioni su se raspadali, novac od prodaje prava na prijenose utakmica na TVu je bio vrlo malen, a engleska igra je kaskala za kontinentom. To se najbolje očitava u broju finalista Lige prvaka u periodu prije 1992. i uvođenja Premier lige, koji je prikazan u donjoj tablici:

Po ovoj tablici vidimo da iako je Engleska imala najviše osvajača, imali su manje finalista od više drugih zemalja. Također, 6 od 8 trofeja je osvojeno u periodu 1976.-1982. zbog nevjerojatnog bogatstva jednog kluba u odnosu na sve druge (Liverpoola) i nevjerojatnog genija trenera drugog kluba (Nottingham Forest). Financijski zdravije lige su imale više finalista, a engleska je po svoj prilici trebala biti barem al pari sa Njemačkom i Španjolskom po toj metrici. Na kraju krajeva, finale je samo jedna utakmica koja može otići na bilo koji način, nogomet je poznato sport u kojem su granice između pobjede i poraza vrlo tanke, a za doći do finala zahtjeva izvrsnost tokom čitave sezone.

I usporedimo to sa brojem engleskih osnivača od 1992.:

Od 1992. vidimo ne samo da Englezi češće osvajaju, već i da dolaze do finala češće. Jedino Španjolci prednjače u tom pogledu sa svojih 17 finalista sveukupno. Na grafu ispod možemo vidjeti učestalost ostvarivanja finala Lige prvaka prije i nakon 1992.

Od 1992. je samo 4 španjolska kluba došlo do finale Lige prvaka, a samo dva su osvojila. S druge strane, 6 engleskih klubova je došlo do finala, a 4 ih je osvojilo. Ovo pokazuje da njihova liga ima snage u dubini. Zašto je ovo moguće?

NOVAC S NEBESA

1985. je bila kap koja je prelila čašu huliganizma i loše infrastrukture. Godina je počela tako da su navijači Milwalla pokrenuli nerede u gradiću Lutonu i uzrokovali oko milijun funti štete. Margaret Thatcher, tadašnja premijerka Ujedinjenog Kraljevstva, je stvorila „ratni kabinet“ da se nosi sa problemom huliganizma kao odgovor na ove nerede. 11. svibnja, huligani su ubili dječaka od 14 godina na stadionu u Birminghamu. Isti dan, stadion Valley Parade je izgorio nakon što je navijač pokušao ugasiti cigaretu, pa mu je ispala ispod tribine na hrpe smeča koje se pustilo da se skuplja. 56 ljudi je izgubilo život. Do kraja sezone, engleski huligani su uzrokovali nered i rušenje tribine na stadionu Heysel na finalu Lige prvaka gdje je 39 ljudi preminulo, što je dovelo do zabrane igranja u Europi engleskim klubovima na 5 godina.

Ovo je dovelo do stvaranja rigidnih zakona, i oštrih kazni za huliganizam, ali i do stvaranja strožih standarda oko izgradnje i održavanja stadiona. Smrt 97 navijača na Hillsborough stadionu 4 godine kasnije je dovela do još strožih mjera.

Ovo sve je imalo za posljedicu da je engleski nogomet postao pristupačniji i sigurniji što je dovelo do povećanog interesa sponzora i više novaca. Njušeći priliku, čelnici vodećih engleskih klubova su rekli da žele stvoriti vlastitu ligu, i pregovarati svoje dogovore oko prodaje TV prava. Predvođeni primarno kanalom Sky Sports, engleski televizijski kanali su počeli nuditi basnoslovne svote kako bi kupili ta prava. Nakon pregovora, rodila se Premier liga. U grafu ispod je prikazan samo prihod od prodaje domaćih TV prava, ne računajući raznorazne inozemne iznose:

Po ovome grafu vidimo da je cijena prenošenja utakmica sve veća i veća. Pad između 2016. i 2019. od 11% sugerira da dolazimo do kraja punjenja balona, ali to nije prvi put da je nešto pala cijena TV prava. Trenutačni ugovor završava ove godine, i pretpostavlja se povratak na stare iznose uz duplanje iznosa od stranih TV prava. Za usporedbu, 1991. cijela liga je od TV prava dobivala samo 50 milijuna funti. To je šesterostuki skok u samo godinu dana.

Ova TV prava se dijele 50% jednako svim klubovima, 25% po broju utakmica koje se prenose televizijski i 25% prema poziciji.

ZAKLJUČAK

Ali stanimo malo na loptu. Zar nam nisi rekao da nogometom vlada bolest manjka ekonomskog smisla? Jesam, i u idućem tekstu ćemo malo više o tome. Za sada, vratimo se na mali Burnley. Što sada kada su pali u drugu ligu sa svojim dugovima od skoro 200 milijuna funti? Što sada kada više nemaju prihode koje su imali tek prošle sezone, a plaće igrača i održavanje stadiona ostaje isto? Ispadanjem u Championship (englesku drugu ligu) padaju sa masovnog kolača od od 4,5 milijarde funti koji se dijeli na 20 klubova, na neusporedivo manji kolač, koji je u usporedbi zapravo keks, od 120 milijuna funti koji se pak dijeli na 72 kluba jer sve lige od 2. do 4. zajednički dogovaraju vrijednost TV prava.

Drugim riječima, Burnley ide sa situacije gdje im je najveći izvor prihoda pao sa sigurnih 112 milijuna funti na prilično mizernih 830 000 funti. U isto vrijeme, i dalje moraju održavati stadion od 20 000 mjesta i plaćati plače od 35 milijuna funti godišnje samo za igrače. A gdje su treneri, stručni stožer, hoteli, putovanja, porez…

To je put koji vodi u propast. Nismo to vidjeli samo jednom, i nismo to vidjeli samo u Engleskoj. Situacija u kojem ne samo da se može dogoditi da poduzeću (jer klubovi u biti jesu poduzeća) preko noći nestane 99,3% prihoda, već je sasvim sigurno da se to hoće dogoditi barem 3 poduzeća (jer 3 kluba godišnje ispada u drugu ligu) je neodrživa. Sada u kombinaciju stavite činjenicu da skoro pa niti jedan jedini klub nije pripremljen za tu mogućnost i imate recept za katastrofu.

Kada je Burnley ispao u drugu ligu to nije samo katastrofa za navijače, već i za 350 ljudi koji rade za taj nogometni klub. Možda vam ovo ne zvuči kao puno, ali sjetite se da pričamo o gradu od 70 000 ljudi. Dakle, to je kao da u Zagrebačkoj firmi radi 4000 ljudi i sigurno je da će barem 3000 njih dobiti otkaz. Stvarni ljudi su ulovljeni u ovakvom lošem menadžmentu velikih firmi i vrijedi to sagledati sa te strane. Ali, ovo je dovoljno za danas.

Time's up