„Oni koji imaju korist od kamata će završiti kao oni koji su dovedeni do ludosti dodirom vraga; ovo je zato što kažu „trgovina je poput kamata“ iako je Bog dozvolio trgovinu a zabranio kamate. Stoga, oni koji su dobili ukor od Boga i prestali [s naplatom kamata] mogu zadržati svoje bogatstvo; ali oni koji nisu će biti stanovnici plamena i počivati tamo vječno“
Ovaj citat je samo jedan od mnogih iz Kurana koji osuđuje korištenje kamata. Kamate se povezuju sa konceptom koji se zove „riba“, što se može ugrubo prevesti kao lihvarstvo iako doslovno znači prekomjernost.
Iako postoje neki islamski teolozi koji se ne slažu s tezom da je baš svako naplaćivanje kamata kršenje šerijata, odnosno protiv Boga, većina vjeruje da ne postoje bilo kakvi uvjeti u kojima je naplaćivanje kamata opravdano.
Ipak, islamsko bankarstvo je industrija vrijedna, prema Institutu za islamsko bankarstvo i financije, oko 2000 milijarde dolara (ovo je 2 bilijuna, ako tražite izvore na Internetu vidjeti ćete brojku od 2 trilijuna u američkim izvorima – to je zato što je američki trilijun jednak europskom bilijunu),zašto bi se itko time bavio ako ne naplaćuju kamate?
POSTAVE ISLAMSKOG BANKARSTVA
Prije svega vrijedi napomenuti jednu od glavnih razlika između islama i kršćanstva. I jedna i druga religija su korištene u političke svrhe, ali dok je kršćanstvo uglavnom korišteno da pridoda legitimitetu vladara, islam daje striktne upute kako upravljati društvom. Kršćanstvo i pravila kršćanstva su korištena kao oslonac i opće instrukcije za stvaranje zakonika dok islam dolazi sa zakonikom ugrađenim u sebi. Stoga, nije pretjerano iznenađujuće da je Kuranom uređeno i bankarstvo.
Naravno, kao i kršćanstvo, islam ima mnoge denominacije i onda još sitnije podjele unutar tih denominacija. Najveća od ovih denominacija su suniti koji su pak dalje podijeljeni na 4 tradicionalne škole promatranja islamskog prava. Ovo znači da ima i različitih pogleda na to što je ili nije „riba“.
Za vrijeme prvih kalifata u 7. stoljeću kamate su se eliminirale postepeno ali nikada se nisu u potpunosti uklonile. Ovo je vjerojatno zato što su se ti kalifati širili jako brzo i, kao i sva carstva, oslanjali su se na lokalne vladare koji često nisu bili spremni u potpunosti promijeniti svoj sustav vođenja ekonomske politike. Kasnije, stotinama je godina na dijelovima arapskog poluotoka bilo dozvoljeno naplaćivati kamate na papirnati novac ali ne i na zlato i srebro.
Osmansko carstvo je koristilo praksu poznatu kao „hiyal“ koja označava držanje do samog pisma zakona ali ne i duha. U praksi, nastavili su s naplatom kamata ali kroz komplicirani sustav dvostrukih kupovina koji se zove baiʿatān fī baiʿa. Na primjer, recimo da osoba u Ankari 1656. kupuje kuću. Banka mu neće posuditi novac direktno, već će kupiti tu kuću i onda mu naplaćivati nekakvu najamninu da živi u toj kući. Nakon određenog vremena, ta osoba bi morala od banke kupiti tu kuću po većoj cijeni od one po kojoj ju je banka platila. Iako ovo nije doslovno naplaćivanje kamata, u principu je isto – osoba i dalje plaća sav dug koji ima prema banci uz neki dodatni trošak. Jedina razlika je što na kraju perioda mora cijelu kamatu platiti odjednom. Ovaj sustav se i dalje koristi u nekim islamskim državama.
Unatoč velikim razlikama u implementaciji islamskog bankarstva, neke osnovne postave su svugdje iste:
- Mudaraba – princip dijeljenja rizika. Ovo se uglavnom koristi kod investiranja u poduzeća i znači da bi i banka i poduzetnik trebali snositi jednaki rizik i uživati jednaki profit od bilo kakvog ugovora. U praksi, ovo najčešće znači da banka investira u poduzeća u zamjenu za postotak vlasništva. U nekim zemljama, dopušteno je i da poduzetnik točno određene količine novaca „re-investira“ u banku u zamjenu za posudbu, ali većina teologa smatra da je ovo i dalje riba i kao takvo i dalje naplaćivanje kamata
- Mušaraka – slično kao mudaraba, ali ovdje banka ne dobiva postotak vlasništva već postotak profita poduzeća u koje investira. Ovo može biti dok se ne dostigne točno određena svota, na točno određen period ili cijeli životni vijek poduzeća. I kod mudarabe i kod mušarake, banka, odnosno oni koji imaju depozite u banci, snosi rizik za gubitke poduzeća do mjere do koje bi profitirali od dobiti poduzeća
- Salam- klijent kroz banku kupuje neki proizvod. Ovo se najčešće koristi u poljoprivredi, ali se može koristiti za bilo kakve kupovine. Banka daje novce za kupovinu nekog proizvoda po točno određenoj kvaliteti i količini na točno određen datum u budućnosti. Banka onda prodaje taj proizvod po istoj cijeni po kojoj ju je kupila klijentu. Ovo je slično futures ugovoru, ali se razlikuje u tome što, po šerijatskom zakonu, proizvod mora postojati u trenutku kada je ugovor sklopljen i u tome što banka ne ostvaruje nikakav profit od ove transakcije.
- Idžara- leasing proizvoda. Banka kupuje neki proizvod i onda ga daje korisniku na korištenje za unaprijed dogovorenu mjesečnu, kvartalnu ili godišnju naknadu. Ovo se najčešće koristi za automobile i nekretnine.
- Kard-e-hasna- posudba bez kamata. Ovo se najčešće daje siromašnima kao način potpomaganja socijalne mobilnosti. Ako dužnik nema sredstva za povrat duga, banka mora produžiti rok za povrat.
- Murabaha- prodaja uz maržu. Često se koristi nakon perioda idžare. Iako banka tu ostvaruje profit, ovo nije zabranjeno jer se smatra trgovinom a ne naplatom kamata
Iz samih postava islamskog bankarstva vidimo da je jedan od razloga zašto pitanje profita nije toliko bitno taj što poanta ni nije samo profit. Islamske financijske institucije su povijesno najčešće bile državne (prva privatna islamska banka u Turskoj nije otvorena do 1985.) jer su im primarni ciljevi bili olakšavanje života siromašnima i prisilna naplata zakata (iznos koji moraju dati oni koji si to mogu priuštiti kako bi se dalo siromašnima). Također, u zemljama koje su stanovnicima drugih religija naplaćivali poseban porez koji se zove džizija (poznati harač iz Osmanskog carstva) su se islamske banke mogle koristiti i za prisilnu naplatu toga.
Ipak, to ne znači da islamsko bankarstvo nije profitabilno. Iako se ne može usporediti s tradicionalnim bankarstvom u samim razmjerima, islamsko bankarstvo je iznimno brzo rastuća industrija. Najčešća dogovorena podjela profita između poduzeća i banaka je 95% poduzeću i 5% banci. Ovo je iznimno velika svota. Kao jedan aktualan primjer, Investcorp iz Bahreina trenutno planira investirati milijardu dolara kako bi kupili nogometni klub AC Milan. Oni će tih milijardu dolara dobiti od neke islamske institucije, a ta institucija će onda imati 5% profita AC Milana na neki dulji period ili, kako je češće slučaj, dokle god je Investcorp korisnik njihovih usluga. Treba samo pogledati količinu investicija iz određenih islamskih zemalja da bi se shvatilo koliko ovo zaista može biti profitabilno.
Islamske banke su od 60-ih počele izdavati i obveznice te tako uspješno raširile svoje poslovanje izvan islamskog svijeta. Zato što funkcioniraju više kao kreditne unije nego kao tradicionalne banke, njihov rast je uglavnom i pozitivan za klijente banaka. Iako ne mogu dobivati kamate na štednju, oni profitiraju kada banka profitira a veća banka znači i da će biti više posudbi bez kamata.
RAST ISLAMSKOG BANKARSTVA
Iznimno brz rast ekonomija arapskog poluotoka je doveo i do razvoja islamskog bankarstva. Kako su se stvarala poduzeća lijevo i desno, islamske banke su bile spremne da ih financiraju. Profit koji su ostvarivali od tih novih poduzeća su onda reinvestirali na stranim tržištima što je imalo dvojnu svrhu jačanja islamskog bankarstva i stvaranja dubljih veza između bogatih država arapskog poluotoka i moćnih država zapada. Danas postoje jako duboke veze između SAD-a i Saudijske Arabije ili Francuske i Ujedinjenih Arapskih Emirata, velikim dijelom zbog ogromnih arapskih investicija u zapadne firme. Utjecaj zaljevskih zemalja (Saudijska Arabija, UAE, Katar, Bahrein i Kuvajt) je toliko velik u kontekstu šireg islamskog bankarstva da imaju vlasništvo nad gotovo pola sveukupnog sektora.
Prema projekcijama New York Timesa, u idućih 5 godina veličina islamskog bankarstva bi mogla narasti za još jedan bilijun. Čak i tih 3 bilijuna koje će vrijediti tada je, naravno, vrlo malo kada se usporedi s tradicionalnim bankarstvom, koje se procjenjuje na 180 bilijuna dolara, ali svejedno je impresivno kada se razmisli da se ovdje radi tek o šačici zemalja koje dižu tu vrijednost.
Rast islamskog bankarstva je počeo zbog rasta bogatstva arapskih zemalja a danas je jedan od glavnih motora rasta utjecaja tih istih zemalja. Glavni utjecaj islamskog bankarstva danas nije financijski, već geopolitički.
Stoljećima međunarodna politika se mogla svesti na ovaj citat atenskog povjesničara i generala Tukidida iz 5. st.pr.Kr.: „Snažni rade što mogu, a slabi trpe ono što moraju“. Ovaj krut i grub način gledanja geopolitike može biti uspješan, ali može i dovesti do situacija poput one u kojoj se našao Sovjetski Savez. Kako bi prisilno zadržali istočnu Europu pod svojom kontrolom, morali su konstantno trošiti sve više i više na naoružanje i kupovinu utjecaja u tim zemljama. U konačnici, trošili su više nego što su si mogli priuštiti i urušili su se. Sličnu stvar su naučili i voditelji politike u SR Jugoslaviji nakon neuspješnih pokušaja projekcije svoje moći u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Zemlje arapskog poluotoka su također imale priliku naučiti tu lekciju na svojoj koži. Iako je koalicija za koalicijom pokušavala urušiti Izrael vojno ili ekonomski, u konačnici su uvjerljivo izgubili, iako su po svoj logici trebali pobijediti čisto brojčanom superiornosti. Izrael je imao „mekanu moć“, odnosno diplomatsku potporu bogatijih i jačih zemalja.
Nakon takvih neuspjeha, okrenuli su se korištenju islamskog financiranja kao alata. Investiranjem dijelom u moćne države zapada, a dijelom u siromašne države Afrike uspjeli su sagraditi takvu mrežu saveznika i dužnika da su postali sigurni, bogati i utjecajni.
Ovo su i druge države koristile kao uzor i model za svoju međunarodnu politiku. Tako je SAD (uglavnom) odustao od svoje doktrine instalacije različitih diktatora u zemljama koje su se okrenule protiv njih i okrenuo se manjim dijelom direktnim investicijama i većim dijelom vojnim bazama po različitim dijelovima svijeta. Te vojne baze služe trostruku svrhu: da štite zemlju u kojoj se baze nalaze, jer nitko ne želi direktan sukob sa SAD-om, oslobađaju budžet te države jer mogu trošiti bitno manje na vlastitu vojsku, i projiciraju američku moć bez potrebe da se ispali ijedan metak.
Kina je također preuzela ovaj model. Kroz moderne inicijative poput projekta „Remen i cesta“, u sklopu kojeg investiraju u siromašne afričke zemlje kroz različite velike infrastrukturne projekte (na primjer, izgradili su središte Afričke unije u Etiopiji), izgradnje infrastrukture u južnoj Americi i onda kupovanje većine njihovih ključnih industrija kao što su proizvodnja čelika i energenata, ili čak izgradnje Pelješkog mosta, Kina je svoj utjecaj dovela do takve razine da je postala prvi pravi suparnik SAD-u od pada Sovjetskog Saveza prije više od 30 godina.
S druge strane, države poput Rusije ili Irana koje i dalje pokušavaju koristiti klasične metode sile kako bi dobile što žele, bilo to invazija Ukrajine za Rusiju ili financiranje organizacija poput Hezbollah za Iran, se sve više nalaze izoliranima od međunarodne zajednice.
Ovakav model međunarodne politike nije ekskluzivan samo za velike i bogate. I male zemlje poput Kube na ovaj način šire svoj utjecaj tako da šalju svoje visoko cijenjene doktore i vojnike po zemljama koje misle da bi im bile korisne poput Venezuele (više o ovom drugi put!). Hrvatska također ovo prakticira putem, na primjer, donacije 40 milijuna kuna u bolnicu u Mostaru u siječnju ove godine. Grčka je koristeći svoje diplomatske veze uspješno stavila dovoljno pritiska na susjednu Makedoniju da ih prisile da promjene ime u Sjeverna Makedonija.
Neupitno je da je utjecaj islamskog bankarstva duboko promijenio svijet. Ipak, jedna stvar koja se nije proširila su principi islamskog bankarstva. Iako postoje neke islamske banke u Europi, tradicionalno bankarstvo je ostalo otporno na promjene čak i usred financijskih kriza i ne čini se da će se ovo promijeniti. Dapače, kako dolazi do sekularizacije određenih islamskih zemalja sve više se tradicionalno bankarstvo širi u te zemlje.
Koje su po vama najveće slabosti islamskog bankarstva, posebice u odnosu na tradicionalno bankarstvo?
Recimo, mušaraka – ovdje mi se kao potencijalni problem čini to da bi poduzeće moglo računovodstvenim tehnikama umanjiti svoju dobit kako bi banci u konačnici isplatilo što manji iznos. Koliko je takav scenarij realan u stvarnosti kada se u obzir uzme udio takvih instrumenata u ukupnom portfelju islamskih banaka?
Isto tako, kada se govori o izvorima financiranja i dobiti banke, može li se reći da su tu islamske banke manje konkurentne u odnosu na tradicionalne banke budući da se islamske banke vode religijskim postulatima koji ne odobravaju ulaganja u špekulativne pothvate i, ako sam dobro upućena, u pojedine industrije koje nisu u duhu religije (npr. duhan, alkohol)?
Bok Anita,
kao prvo, hvala na komentaru! Najveće slabosti islamskog bankarstva su, kako ste i sami rekli, relativno slabe kontrole nad ponašanjem svojih partnera. Islamske banke se koriste istim principom kao i zaljevske zemlje. Zaljevske zemlje imaju jednu od najnižih poreznih stopa na svijetu (na primjer, Saudijska Arabija uopće nema porez na dohodak) jer očekuju da će se potrebno namiriti kroz zakat, odnosno vjerski porez. Bilo bi relativno trivijalno izbjeći plaćanje tog poreza ali činjenica je da većina ljudi jednostavno bira ne napraviti to. S druge strane, ljudi kojima bi plaćanje poreza bio pretežak teret ga ni ne moraju platiti. Zato što se toliko strogo drže svojih vjerskih doktrina, većini ljudi jednostavno ne pada na pamet pronalaziti načine za zaobići sustav. Drakonske kazne u slučaju da ih se ulovi vjerojatno isto smanjuju mogućnost da bi nekome to palo na pamet. Unutar islamskih zemalja, koncept “too big to fail” baš i ne postoji osim za vladajuće obitelji. Svi znaju da ako su ulovljeni kršeći pravila, njihova imovina će biti razbucana na druge utjecajne obitelji.
Što se tiče inozemnih partnera, naravno da se tvrtke iz, na primjer, Francuske kao recimo Orange ili Accor ne drže islamskih principa. Ipak, i oni će rijetko tražiti načine da “zeznu” islamske financijske institucije jer su duboko povezane uz države u kojima posluju – ako Orange pokuša prevariti islamsku financijsku instituciju iz Saudijske Arabije, Saudijska Arabije će to doživjeti kao ozbiljnu uvredu i to sa strane Republike Francuske, a ne Orangea. Iz tog razloga, europske države same generalno jako paze na to da nema nikakvih trikova u tim transakcijama.
Što se tiče posljednjeg pitanja, neupitno je da su islamske banke manje konkurentne i to se neće promijeniti. Ipak, njihovo poslovanje se može promijeniti kada posluju s nevjernicima a isto vrijedi i za sve druge islamske biznise. Na primjer, iako je Qatar Airways iz Katara, oni svejedno poslužuju alkohol (osim tijekom Ramazana).
Istina je da neće investirati direktno u industrije koje su haram u islamu, ali genij islamskog financiranja je to što njihova moć dolazi iz indirektnih investiranja koja su moguća samo zbog povezanosti s državom.
Na primjer, kada gledamo Paris Saint-Germain, nogometni klub koji mnogi prozivaju zbog financijskog dopinga, vidjet ćemo da su da su većina njihovih sponzora legitimne velike firme koje nisu u vlasništvu Katara ili ikakvog islamskog fonda. Treba samo zagrebati malo dublje da vidimo da je, na primjer, njihov najveći sponzor Accor (hotelijerska firma) dobio svakakve indirektne beneficije od tog dogovora. Trenutni ugovor između PSG-a i Accor-a je potpisan 2018., a samo godinu dana kasnije Katar je odobrio otvaranje fonda vrijednog milijardu dolara sa svrhom izgradnje 40 hotela u Africi u suradnji sa- Accorom. U tom fondu Accor doprinosi samo 150 milijuna dolara, tek malo više od 10%, 500 milijuna doprinosi Katara, državna hotelijerska tvrtka koja će te novce dobiti od islamske financijske institucije, a ostatak će se financirati kroz dug – islamskoj financijskoj instituciji. Isto tako, Accor je dobio ugovor da upravlja sa 60 000 nekretnina u Kataru prije Svjetskog prvenstva u nogometu koje se tamo održava 2022. godine. To je najvrjedniji ugovor za nekretnine ikada potpisan.
Drugi veliki sponzori PSG-a prate isti uzorak. Visit Rwanda je postala sponzor nakon što je Katar kupio 60% aerodroma u Kigaliju, Orange je postao sponzor nakon što su dobili ugovor za poslovanje u Kataru i tako dalje. Koristim primjer PSG-a ovdje jer je relativno nebitna investicija za Katar pa je relativno jednostavno pronaći veze, ali isto vrijedi za više manje sve takve investicije.
Nadam se da je to dovoljan odgovor na sva pitanja :)!
Zanimljivo, puno hvala na odgovoru.
Samo još jedna misao potaknuta odgovorom – može li se u slučaju navedenog primjera suradnje Accora i Katara reći da je to u poslovnom, poduzetničkom smislu win-win situacija za obje strane budući da Katar, odnosno islamske financijske institucije, imaju koristi od Accorovog akumuliranog znanja/ljudskog kapitala/know-howa/reputacije, a Accor ima koristi od financijskih sredstava koja su mu na ovaj način osigurana?
Islamsko bankarstvo funkcionise pod pretpostavkom da je u zemlji djelovanja zakonska regulativa serijat. To je prvo i osnovno sto treba znati ukoliko zelite uci dublje u korjene islamskog bankarstva. Isto jako bitno jeste cinjenica da , i sad cete mi se smijati, islamski svijet funkcionise na bazi povjerenja vise nego na bazi bilo kakvog ugovora, odnosno onaj ko nema u vas povjerenje nece niti sklapati sa vama niti bilo kakav ugovor. Samoom tome doprinosi cinjenica da serijat kao zakon ima dosta jasnu regulativu ali i brutalnu kaznenu politiku, kao naprimjer, ukoliko ukrades nesto jednom odsjeceti se prst ruke s kojom si ukrao, ukoliko ukrades opet onda ti se odsjece ruka do lakta (pa odi onda ukrasti). Zvuci malo filmski medjutim to je istina. 🙂
Dakle malo manje je vjerovatno da ce se u Francuskoj nekome odsijecati prsti, s obzirom da je na zapadu financijske manipulaciju vrlo dobro uvjezbane, ali tu je taj prostor gdje se islamsko bankarstvo treba prilagoditi zapadnom trzistu financija. Uostalom i u svijetu gdje tradicionalno bankarstvo ima prednost, isto se desavaju razne prevare i niko nije imun na rizik prevara i sl.
Svaakako islamsko bankarstvo jedoslovno trgovina novcem na pausalnoj osnovi i ona vrlo cesto kao takva moze biti i skuplja od nor. nekog kredita cija su osnovica za prinos kamate. sustinske razlike tu zapravo i nema, sve te banke rade za interes tj. zaradu.
Da li ce neka banka imati program kojim ce pomagati siromasnije gradjane da ima podaju novac besplatno, to je stvar svjetonazora i kulture. Naravno, autor clanka je naveo neke od modela inancijranja u islamskom bankarstvu ali to nisu jedini modeli. Postoji jako puno modela financiranja za razlicite vrste investicija.
Sto se tice Zakata ili kako nasi muslimani kazu Zekata ili Zekjat, to nije nikakav regulisan ili propisan porez. Zekat se po prirodi dijeli po savjesti jednog muslimana ali u smislu da jedan dio svog imetka treba da pokloni drugima, i to onima kojima je to potrebno. Zatu savjest se nekad govorilo da bi se trebalo odricati i do 10% svoga imetka direktno potrebtim osobama i porodicama, iako u modernijim vremenima u kojima su pojedine islamske zajednice preuzele obavezu i odgovornosst “sakupljanja” Zekata, navodi se iznos od 2,5% visine Nisaba. (za bise detalja molim vas guglati).
Htio bih samo jos ispraviti autora kad koristi rijec “nevjernici” jer je dosta gruba, drugaciji pristup je prvenstveno orijentisan legislativama drugacijim od serijata. sto se tice vjernika i nevjernika, medju svima postoje prevaranti i lopovi, u bilo kojoj religiji. :))