Kako banka propadne? Banke su sama osnovica našeg financijskog sustava, od one svoje osnovne svrhe koja se uči na Prirodi i društvu u osnovnoj školi (čuvaju naš novac) do stvaranja novca, odnosno davanja kredita. Nekad se čini kao da su preveliki da ikad mogu jednostavno propasti.
Ali, propasti ipak mogu. Ovaj mjesec smo svjedočili propasti Silicon Valley Bank-a, 16. najveće banke u SAD-u. Kakve će sve biti posljedice ove propasti tek ćemo vidjeti, ali već smo vidjeli da su druge regionalne banke također počele propadati, poput Signature Bank-a, čija je propast već postala 4. najveća propast neke banke u američkoj povijesti (SVB je bila 2. najveća).
Ovo je imalo utjecaja i na veće banke. Credit Suisse, švicarska banka koja drži više od 800 milijardi dolara u depozitima, je u jednom trenutku prošli tjedan doživjela pad vrijednosti dionica od 30%. Ovo je došlo kao posljedica nelagode klijenata i generalnog manjka povjerenja u bankovni sektor.
Ovo nepovjerenje je dovelo do većeg „češljanja“ financijskih izjava banka, što je prisililo Credit Suisse da prizna da su imali „materijalne slabosti“ u procedurama izvještavanja i kontrolinga kada su objavili svoj godišnji izvještaj za 2022. godinu.
Ovo je pristojan način za reći ono za što ih se drži odgovornima u tužbi dignutoj protiv njih, a to je da su donosili „materijalno lažne izjave“. Drugim riječima, uljepšavali su svoje financijske rezultate.
Vrijedi otići korak unazad, vratiti se na jutro 8.3., prije nego što smo uopće znali što će se dogoditi i razmotriti kako smo došli do ove situacije.
Banka iz silicijske doline
Prva stvar koju vrijedi razumjeti je da SVB nikada nije bila tipična banka. Imala je vrlo mali broj klijenata (oko 40000), ali je imala 175 milijardi dolara u depozitima i oko 209 milijardi dolara u imovini. Većina njenih klijenata su bili start-upovi koji su birali raditi sa SVB-om jer je SVB izgradila svoj imidž na start-upovima. Drugi veliki klijent SVB-a su bili investicijski ulagači.
Krv silicijske doline su dolari venture capital (hrv. Rizični kapital) fondova. Venture capital fondovi investiraju u firme koje ne mogu dobiti konvencionalne zajmove jer nemaju imovinu. Kada čujete priču o tehnološkim firmama koje su počele iz garaže, VC fondovi to omogućuju.
Ali naravno, to su visokorizična ulaganja, i VC investitori se isto trebaju od nekud financirati. Tu ulazi SVB, koja je novac posuđivala VC fondovima, kako bi oni mogli s manje rizika investirati u različite start-upove. Naravno, te firme koje su dobile VC novce bi onda te depozite držale u SVB-u. Dvije trećine ukupnog VC financiranja u SAD-u je prolazilo kroz ovu banku.
Popis start-upova koji su imali račune u SVB-u je stvarno dug. Od poznatijih tu su Roblox, Roku, Buzzfeed, i zanimljivo švedski mirovinski fond. Nijedna od tih firmi nije držala sve svoje novce u SVB-u, ali većina je držala više od 20%. Švedski mirovinski fond je držao čak trećinu cijele svoje imovine u SVB-u.
Ovo je značilo da umjesto kao, na primjer, Wells Fargo, HSBC ili PBZ, koje sve imaju velik broj klijenata od kojih samo neki imaju velike količine novaca, skoro pa svi s računima u SVB-u su imali više od 250 000 dolara na računu. Ta brojka će postati bitna kasnije.
Iako je ovaj poslovni model omogućio da SVB u relativno kratkom vremenu od 40 godina, i s vrlo malo infrastrukture, dođe do velike količine imovine, ostavio ih je poprilično izloženima na potencijalni bank run, odnosno navalu deponenata na banke.
Navala deponenata (štediša) na banke, ili bank run, označava situaciju u kojoj velik broj deponenata u jednoj banci želi izvaditi svoj novac iz banke. Ovo se obično dogodi zbog nekog povećanja rizika za pojedinačnu banku ili generalno za gospodarstvo. S obzirom na to da banke nikada nemaju u likvidnom obliku sve depozite, ovo može biti katastrofalno za banku. Više o sustavu osiguranja depozita možete pročitati ovdje.
Ono što regulatorno tijelo obično napravi u ovoj situaciji je da privremeno zamrzne mogućnost vađenja novaca iz banke dok se situacija ne riješi, ili se banka ne likvidira. Međutim, regulator (u američkom slučaju Federal Deposit Insurance Corporation, ili FDIC) u principu osigurava samo do 250 000 dolara. Sve iznad toga može biti trajno izgubljeno.
Na grafu ispod se nalaze neke od najvećih američkih banaka na jutro 8.3. s postocima deponenata koji imaju manje od 250 000 dolara.
Izvor: Statista
Dakle, SVB je bila osjetljivija na bank run. Ali zašto je do njega došlo?
Već viđeno
Vrijeme je za jedan déjà vu trenutak za one upoznate s recesijom 2008. Velik dio odgovornosti za propast SVB-a, a i za propasti koje su došle ili će tek doći, se krije u manjku regulacije. Nakon što je propast Lehman Brothers-a doprinijela domino efektu koji je doveo do kolapsa cijele svjetske ekonomije i najgore recesije u skoro sto godina, od koje se još nismo sasvim oporavili, uvedeni su zakoni u puno zemalja s ciljem stavljanja strože regulacije na bankovni sektor.
Bitno za našu priču, u SAD-u je proveden takozvani „Dodd-Frank Act“ koji je, između ostalog, imao pravilo da svaka banka s više od 50 milijardi dolara imovine mora proći godišnji stres test Federal Reservea (američke središnje banke), održavati minimum kapitala po Basel pravilima, i imati plan za likvidaciju.
Baselska pravila su, ukratko, skup međunarodnih pravila koja za cilj imaju regulirati bankarski sektor s ciljem promicanja stabilnosti u međunarodnom bankarskom sustavu. Basel III, koji je trenutno na snazi, nastoji spriječiti banke da preuzmu previše rizika u svom poslovanju, što može dovesti do njihovog propadanja. Od banaka se traži da imaju dovoljno kapitala da mogu podnijeti potencijalne gubitke od svojih rizičnih ulaganja.
Primjerice, banke daju kredite poduzećima i stanovništvu za kupovinu nekretnina, a svaki od tih kredita za sobom povlači određeni rizik da kredit neće biti vraćen. Kapital koji banka ima, što predstavlja novac dioničara banke, služi kao svojevrsno osiguranje u slučaju da krediti koje je banka dala ne budu vraćeni. Ukoliko klijenti ne vrate kredite, gubitak snose dioničari banke, odnosno umanjuje se kapital banke.
Ideja iza Basel III regulacije je da se banke natjera da imaju dovoljno kapitala da mogu podnijeti određenu razinu gubitaka, naravno ukoliko do tih gubitaka dođe, recimo zato što dio klijenata nije u mogućnosti vratiti kredit.
Kao što smo ranije spomenuli, svake godine do 2018. Federal Reserve je testirao sve banke s više od 50 milijardi dolara imovine da vidi zadovoljavaju li Baselska pravila. Međutim, 2018. je administracija Donalda Trumpa promijenila pravila ovog zakona tako da stres testove moraju prolaziti samo banke s više od 250 milijardi dolara u imovini.
Treba napomenuti, SVB je lobirala da se ovaj zakon promijeni još od 2015. kada se CEO Greg Becker pojavio pred Kongresom i izjavio kako je „prag od 50 milijardi dolara nerazumno i nepotrebno nizak i da banke kao njegova ne predstavljaju sistemski rizik“. Sistemski rizik znači da nisu bitne za cjelokupno gospodarstvo, odnosno da, čak i ako banka propadne, neće doći do bitnih posljedica na cijelo gospodarstvo.
Možda je to izjavio jer je već tada znao da njegova banka ne bi prošla stres testiranja – nikada nećemo znati, jer testiranja nisu nikada ni morali proći. Prije promjene zakona su imali „samo“ 40 milijardi dolara u imovini, i narasli su na više od 200 milijardi tek tijekom pandemije. Ono što znamo je da SVB nije imala chief risk officera, odnosno osobu zaduženu za razmatranje rizičnosti portfelja banke. Drugim riječima, nitko nije bio izričito zadužen za upravljanje rizikom.
Smrt Silicon Valley Bank-a je bila vrlo brza. SVB je u svom portfelju držao veliku količinu američkih državnih obveznica. Ovo je na papiru jedan od najsigurnijih oblika ulaganja, ali samo ako se drži do dospijeća. Obveznice imaju obrnuto proporcionalan odnos s kamatnim stopama, i kako kamatne stope rastu, a rasle su kako ih je Fed podizao, tako tržišna vrijednost obveznica pada. Odnosno, povećanje kamatnih stopa od strane Feda dovelo je do smanjenja vrijednosti (pada cijene) obveznica koje je SVB imao u svojoj imovini.
Pojednostavljeno, recimo da je SVB imao puno američkih državnih obveznica koje su plaćale kamatnu stopu od 1% godišnje. Kako je Fed podizao kamatne stope, to je značilo da su investitori na svoja ulaganja mogli dobiti sve veću i veću godišnju kamatnu stopu, znatno veću od 1%. Trenutno investitori u SAD-u mogu dobiti bezrizičnu kamatnu stopu od 4,75% jednostavnim polaganjem svog novca na račun kod Feda. Kako se ovaj rast kamatnih stopa odrazio na cijenu američkih državnih obveznica koje plaćaju godišnju kamatnu stopu od 1%? Cijena im je pala jer investitori nisu htjeli držati obveznicu koja plaća samo 1% godišnje kad su mogli dobiti veću kamatnu stopu kod Feda. Odnosno, investitori su počeli prodavati te obveznice i tako im smanjili cijenu.
SVB je investirao sveukupno 117 milijardi dolara u obveznice, većinom američke državne obveznice, a u još jednoj paraleli s recesijom 2008. i u obveznice vezane uz hipoteke. Teško je kvantificirati koliko je ovdje već SVB bio preizložen s obzirom na to da im je u tom trenutku više od pola od njihovih 211 milijardi dolara imovine bilo u vrijednosnim papirima.
Iako ti gubici povezani s padom cijene imovine nisu realizirani sve dok banka zapravo ne proda te vrijednosne papire, deponenti su zbog curenja informacija o lošem poslovanju SVB-a na društvenim mrežama pokušali izvući svoje novce, odnosno podići svoje depozite u gotovini ili ih prebaciti u drugu banku. Ovo je stvorilo probleme s likvidnošću, i banka je bila prisiljena prodati neku količinu svojih obveznica, materijalizirajući pritom gubitke. Nažalost, panika među deponentima se nastavila i oni su masovno htjeli maknuti svoje depozite iz SVB-a. Bank run je krenuo u podne 6.3., a 36 sati kasnije SVB više nije postojao kao banka.
Tako banke propadnu, najčešće. Iako se isprva nije činilo kao da će se SVB zaraza raširiti na druge banke, a neki mediji su čak prenosili da SVB čini „samo“ oko 1% ukupnog američkog financijskog tržišta, neupitno je da se to ipak dogodilo. First Republic, jedna od većih regionalnih banaka, je skoro propala, Signature Bank je propao, Credit Suisse je trebao bail-out od Švicarske središnje banke, a Goldman Sachs je digao svoje predviđanje šanse za recesiju u SAD-u iduće godine na 35%. Vrijeme će reći svoje o stvarnom utjecaju ovog, ali moguće je da će detaljnije češljanje kroz financijske izvještaje poslovnih banaka iskopati još financijske neodgovornosti u drugim i većim bankama.
Ovo također dolazi u delikatnom trenutku. Inflacija divlja, što znači da se kamatne stope moraju dizati. Ali dizanje kamatnih stopa može dovesti do još problema za banke, jer sasvim sigurno SVB nije bila jedina koje je bila pretjerano izložena na tržištu obveznica.
Nema komentara