Malo koja ideologija je sinonimna sa zlom kao fašizam. To je riječ koja se danas prilično slobodno baca sa svih strana političkog spektra da se ocrni političke rivale. Ipak, čini se da postoji vrlo malo razumijevanja o tome što fašizam zapravo je. To nije iznenađujuće, stručnjaci se ne slažu oko toga što je fašizam pa nije za očekivati da ljudi koji su općenito rijetko stručnjaci u bilo kojem polju, političari, mogu imati čvrsto razumijevanje tog pojma. Ekonomika fašizma predstavlja sličan problem – što to uopće je?
Ideologija fašizma
Ovo je Ekonomska baza a ne Politička baza, pa nećemo ulaziti preduboko u teoriju. Ipak, potrebno je razumjeti osnovno što fašizam zapravo je, kako bi onda mogli dublje zagrebati u ekonomiku istog. Fašizam je teško definirati, najviše iz razloga što i nije previše koherentan. To je ideologija koju nisu dizajnirali pretjerano inteligentni ili stručni ljudi, i ideologija čiji pratitelji (a i ciljana demografija uopće) nisu inteligentni ili stručni ljudi.
Liberalizam ili socijalizam, što god o njima mislili, su ideologije koje su ipak poglavito dizajnirali ljudi koji su bili ekonomisti, pravnici, filozofi i slično. Te ideologije stoga imaju neku koherentnu sliku. S druge strane, primarni umovi iza fašizma su bili:
- Benito Mussolini – završio učiteljski fakultet u Švicarskoj, poslije toga radio kao novinar
- Adolf Hitler – završio samo osnovnu školu, neuspjeli umjetnik
- Francisco Franco – završio vojnu akademiju, cijeli život proveo u vojsci
Naravno, oni su bili pod utjecajem velikih umova svog vremena, ali oni sami po sebi nisu bili ni stručnjaci. U najosnovnijim terminima, fašizam podržava ekstremnu centralizaciju, autokraciju, postavljanje vojske iznad građanskog društva, vjeru u nekakvu prirodnu hijerarhiju, i ideju da su interesi vrhovne skupine bitniji od interesa pojedinaca.
Fašizam se lakše može definirati po tome čemu se suprotstavlja nego što podržava. Suprotstavlja se komunizmu, socijalizmu, liberalizmu, anarhizmu i demokraciji. Primarno je suprotstavljanje socijalizmu, iako su neke fašističke stranke preuzele kvazi-socijalistički izgled (poput nacističke stranke) kako bi privukle radničku klasu.
Sada kada smo ukratko objasnili na čemu se temelji fašizam, možemo pogledati kako izgleda ekonomski sustav u fašizmu. Prvo valja napomenuti da nisu svi fašistički sustavi bili isti. U ovom tekstu ćemo promatrati tri zemlje: Italiju, Njemačku i Španjolsku. I druge zemlje su imale u nekom trenutku fašističku vlast, ali te su zemlje većinom bile u tim trenucima usred ratnog stanja. Španjolska nam je od ove tri zemlje najzanimljivija jer ona nije napravila svoj prijelaz u demokraciju do 1975.
Ekonomski sustavi u fašizmu – Italija i Njemačka
Mussolini je došao na vlast u dobu kada je u Italiji vladalo doba štrajkova. Radnici su sve više tražili prava i više nadnice i socijalisti su sve češće dobivali na izborima. Talijanski fašisti su se s ovime nosili tako da su, dolaskom na vlast, počeli nasilno gasiti štrajkove.
Mussolini je ukratko objasnio svoj ekonomski stav ovako: „Vlada će priuštiti punu slobodu privatnim poduzećima i napustit će svu intervenciju u privatnoj ekonomiji“. I tako je i bilo.
Fašisti su u 1920-ima smanjili regulacije, ukinuli mnoge poreze (uključujući i porez na nasljedstvo), maknuli većinu zaštita za radnike i smanjili trošak središnje države. Jedina razlika između ove vrste ekonomskog sustava i potpunog laissez-faire kapitalizma su protekcionističke mjere koje je Mussolinijeva vlada uvela.
Maksimalno je otežan uvoz da bi se razvoj fokusirao na domaću industriju – ako se ne kupuju strani proizvodi, oni ne mogu biti konkurencija domaćim proizvođačima, što pomaže razvoju domaćih poduzeća. Također, provedena je jedna od prvih ikad masovnih privatizacija. Privatizirane su sve najveće tvornice, banke, telefonske kompanije. Čak su se privatizirale i ceste, pa su privatna poduzeća skupljala cestarinu.
Iako je ovo bilo razdoblje ekonomskog rasta, bilo je i razdoblje velike inflacije. Inflaciju je popratila Velika Depresija 1929., s kojom se talijanska ekonomija nije mogla nositi. Uvedene su cjenovne kontrole, ali i legalizirani karteli poduzeća.
Treba napomenuti da su do 1925. fašisti vladali u suradnji s drugim strankama. Kada su preuzeli potpunu kontrolu, polako se odustalo od laissez-faire pristupa i država preuzima veliku ulogu u ekonomiji.
Putem subvencija, zastrašivanja, prisilnih spajanja i slično, Italija je tjerala poduzeća da se pripajaju kartelima. Ti karteli su u zamjenu za pomoć od države manipulirali cijenama onako kako ih je država tražila.
Poduzeća prijateljska režimu su podržavana, dok su ona udaljena od režima bila puštena da propadnu. Uvedena je praktička autarkija, odnosno sustav unutar kojeg država pokušava biti isključivo samoodrživa i ne ovisiti o uvozu strane robe. Carine su dignute do te mjere da je uvoz skoro pa nestao.
Obavljali su se i mnogi javni radovi, iako su ti radovi uglavnom bili obavljani za te ranije spomenute privatne kartele. Drugim riječima, država je plaćala radnu snagu da radi za privatna poduzeća.
Konačna metoda stimuliranja ekonomije je bila proizvodnja velike količine ratne mašinerije. Poznat je fenomen kojim ratno stanje može imati jako pozitivan utjecaj na gospodarstvo. Za rat je potrebna proizvodnja velike količine proizvoda, od kaciga do tenkova. To dovodi do stvaranja radnih mjesta.
Naravno, rata još nije bilo. Ovo je sve bilo nekih 5 godina prije početka rata, ali je Italija uvela praktičku ratnu ekonomiju bez ikakve stvarne potrebe. Nakon invazije na Etiopiju 1935., uvode se međunarodne sankcije na Italiju i dolazi do potpune autarkije.
Ispod se nalazi grafikon kretanja BDP-a po glavi stanovnika Italije. Crvenom su označene godine kada su fašisti bili na vlasti. Računajući samo predratne godine, Italija je za vrijeme fašista imala prosječnu godišnju stopu rasta od 1,4%, odnosno 0,003% ako računamo i razdoblje rata. Ista stopa za razdoblje nakon fašista 1943.-1970. iznosi 7,5%.
Nacisti su imali prilično sličnu ekonomsku filozofiju. Primarna razlika je bila u opravdanjima. Dok je Mussolini opravdavao svoje ekonomske odluke kao čistu ekonomsku logiku, Hitler je smatrao da su neka poduzeća jednostavno vrjednija od drugih.
Vrlo rano su nastali karteli kao u Italiji i započeo je val privatizacije. Ipak, za razliku od Italije, privatizacija nije bila samo zbog suprotstavljanja ideji javnog vlasništva nego i jer je državi trebalo likvidnih sredstava. Ta likvidna sredstva su korištena da se financiraju razni javni radovi poput autobahn sustava, odnosno sustava autocesta koji se i danas koristi u Njemačkoj.
Iako Njemačka nije ganjala autarkiju, svejedno se našla u toj poziciji zbog svoje odluke da prestane plaćati svoje dugove. Konačno, Njemačka je također provodila principe ratne ekonomije prije nego što je bilo nužno.
Velik izvor prihoda za Njemačku je bila i robovska radna snaga. Sustav najma robovske radne snage je započeo nakon početka rada. Naplaćivali su privatnim poduzećima da koriste zatvorenike u koncentracijskim logorima za prisilni rad. Među ovim poduzećima su moderni brandovi poput Daimlera, Boscha, Opela, Volkswagena, Siemensa i Deutsche Banka. Također, iznajmljivani su farmaceutskim poduzećima poput Bayera kako bi se na njima eksperimentiralo.
Pomalo je nevjerojatno koliko je modernih poduzeća koristilo robovsku radnu snagu ili surađivalo s nacistima. Osiguravajuće društvo Allianz je, na primjer, osiguravalo koncentracijske logore i logore smrti. Ako vam to zvuči nevjerojatno, ne morate vjerovati nama, možete čuti direktno od njih: https://www.allianz.com/content/dam/onemarketing/azcom/Allianz_com/about-us/who-we-are/documents/Allianz_during_the_Nazi_era.pdf
Naravno, većina tih poduzeća danas će reći da su bila prisiljena surađivati s tim režimima, ali ne treba zaboraviti da su u mnogim slučajevima upravo ta poduzeća financirala fašiste na putu prema vrhu jer su se bojali štrajkova i sindikalizma.
Ispod se nalazi grafikon kretanja realnog BDP-a po glavi stanovnika Njemačke. Crvenom su bojom označene godine kada su fašisti bili na vlasti. Računajući samo predratne godine, Njemačka je za vrijeme fašista imala prosječnu stopu rasta od 7,23%, odnosno 2% ako računamo i razdoblje rata. Ista stopa za razdoblje nakon fašista 1945.-1970. iznosi 6,84%.
Izvor: Our World in Data
Ekonomski sustavi u fašizmu- Španjolska
Za razliku od Italije i Njemačke, španjolski fašizam nikada nije srušen. Generalissimo Francisco Franco je umro prirodnom smrću od starosti u svojem toplom krevetu 1975., 30 godina nakon kraja Drugoga svjetskog rata. Ostao je na vlasti do samog kraja.
Ovo je uglavnom bio rezultat činjenice da Španjolska nije ušla u rat. Ne zato što je Franco, koji je inače u svojim mladim danima bio meta ismijavanja zbog svoje visine od 163 centimetara i visokog glasa, bio nekakav genijalac, već zato što Hitler nije htio da uđu u rat. Smatrao je da će Španjolska, koja je tek izašla iz krvavog građanskog rata, biti veća smetnja nego korist. Zbog toga se Franco nakon rata mogao pozicionirati kao prijatelj Zapada i neprijatelj crvenog komunizma i ostati na vlasti u duboku starost.
Kao što smo spomenuli, Španjolska je imala građanski rat. Iz njega je izašla s velikim problemima. Naime, rezerve stranih valuta i zlata su bile potpuno potrošene. Rat je uništio većinu poljoprivrednih i industrijskih kapaciteta države. Za ovo je najviše bio kriv sam Franco koji je, osim što je pokrenuo građanski rat, pobjedu primarno osvajao kroz potpuno uništavanje cijelih mjesta.
Izbijanjem Drugoga svjetskog rata postalo je nemoguće nabaviti većinu ključnih resursa. Iako je Franco težio autarkiji, ona nije bila moguća u državi koja je bila sravnjena do temelja bombama. Ipak, Španjolska je natjerana da održava samu sebe s malo resursa koje je imala na raspolaganju. Ovo je dovelo do divljanja cijena, pogotovo hrane, i barem 200 000 ljudi je umrlo od gladi u razdoblju od 1940. do 1950.
Izvor: Španjolski zavod za statistiku
Nakon Drugoga svjetskog rata Španjolska je i dalje bila izolirana. Glad se nastavila i životni standard je bio na 40% prosjeka zapadne Europe. Uzmite u obzir da su druge države zapadne Europe upravo izašle iz najvećeg rata svih vremena.
Franco je formalizirao kartele Njemačke i Italije prateći ideologiju korporatizma. Ovo se ne treba miješati sa situacijom gdje korporacije drže primarnu moć u društvu – to je korporatokracija. U korporatizmu, društvo se dijeli na skupine koje upravljaju različitim dijelovima društva. Na primjer, postoji skupina u društvu koja kontrolira poljoprivredu, pa ona kolektivizira svu svoju zemlju i upravlja njom pod jednom korporacijom (ali opet, ne korporacijom na način na koji je danas IBM korporacija). Francova je Španjolska imala državni oblik korporatizma, što znači da je državni vrh upravljao i donosio ključne odluke u ime korporativnih udruženja, ostvarujući pritom šire političke ciljeve.
Korporatizam je ideologija koju su na papiru pratili i drugi fašisti, ali Franco ju je doveo do logičkog ekstrema. Prvo su zabranjeni svi sindikati i zamijenjeni s 27 „vertikalnih“ sindikata. Ovi sindikati su bili sindikati cijelih industrija pa je tako, na primjer, sindikat financijske industrije jednako predstavljao direktora banke i radnika na šalteru. Ovi sindikati su bili pod strogom kontrolom falangista, što su bili španjolski fašisti.
Ti sindikati su upravljali čitavim sektorima ekonomije. Oni sindikati koji su bili više tehnokratski su dovodili stručnjake da ih vode i tako ostvarili skroman ekonomski rast u nekim područjima, ali većina sindikata je imala velike probleme s korupcijom.
S obzirom na kulturu straha koja je vladala u Francovoj Španjolskoj (Franco je sam osobno potpisao više od 30 000 smrtnih kazni), mnogi su se bojali prijaviti korumpirane upravitelje sindikata. To je dovelo do generalne apatije među radnicima i niske produktivnosti.
Veliki zaokret u Španjolskoj bilo je potpisivanje Madridskog Pakta 1953. Ovim paktom su se SAD i Španjolska obvezale na vojnu suradnju, i Španjolska je primljena natrag u ruke međunarodne zajednice. Ovo je dovelo do ekonomskog oporavka, dijelom zbog otvaranja prema stranim tržištima, dijelom zbog naknadne liberalizacije ekonomije, a najvećim dijelom jer je SAD poslao milijardu dolara u ekonomskoj pomoći Španjolcima.
Međutim, opet su Španjolsku kočili problemi korupcije koji su nastajali zbog korporativnog načina upravljanja. Pojedinci, pogotovo oni povezani s Katoličkom crkvom, imali su kontrolu nad ogromnim dijelom španjolskog gospodarstva.
Ti pojedinci su stvarali umjetne nestašice kako bi podigli cijene, a u isto su vrijeme prodavali proizvode na crnom tržištu. U kasnim 1950-ima rezerve stranih valuta su pale za skoro 90% kako bi se sanirale rupe u proračunu.
Kako bi riješio ovaj problem, a i problem prevelike inflacije, Franco je smijenio čitavo vodstvo sindikata i zamijenio ih ekonomistima. Oni su predložili španjolski ulazak u OECD, MMF i Svjetsku Banku, što je dovelo do predstavljanja Stabilizacijskog plana 1959. Ovaj plan je imao za namjeru liberalizaciju Španjolske ekonomije razbijanjem korporativnog sustava i ukidanjem kapitalnih kontrola. Iako je doveo do recesije, plan je dugoročno učinio Španjolsku atraktivniju investitorima.
Oni su vidjeli Španjolsku kao zemlju koja ima ogroman potencijal radi svoje velike populacije i niskih cijena. Inozemna izravna ulaganja su narasla sedmerostruko u iduće dvije godine. Ipak, sustav sindikata nije uklonjen i ekonomski rast je stao 1974. nakon Prvog naftnog šoka, odnosno velikog porasta cijena nafte na svjetskim tržištima.
1983., 8 godina nakon kraja fašizma, provedene su konačne modernizacijske reforme i ukinut je sindikalistički sustav, ukinuta su ograničenja vezana uz žene i njihova radna mjesta, zdravstvo je nacionalizirano i Španjolska je uhvatila korak sa svojim bogatijim susjedima.
Ispod se nalazi grafikon kretanja BDP-a po glavi stanovnika Španjolske. Crvenom su označene godine kada su fašisti bili na vlasti. Španjolska je za vrijeme fašista imala prosječnu stopu rasta od 4,18%. Ista stopa za razdoblje nakon fašista 1975.-2000. iznosi 3,07%. Za razdoblje prije liberalizacije ekonomije (prije 1959.) ona iznosi 2,88%.
Izvor: Our World in Data
Nema komentara