Hrvatska kuna je na odlasku. Htjeli ili ne htjeli Dobrilu, Jelačića, Gundulića, Mažuranića, Radića, Marulića i Starčevića će uskoro zamijeniti slike koje se nalaze na novčanicama od 5 do 500 eura. Unatoč svom negodovanju određenog dijela građanstva u posljednje vrijeme, ovo je uvijek bio konačni cilj. Od svojeg osnivanja, HNB je vezao kunu prvo uz Deutschmarku pa potom euro jer je plan uvijek bio ulazak u Europsku uniju a potom u monetarnu uniju iste, eurozonu. Ali, što je monetarna unija?

MONETARNA UNIJA

U najjednostavnijim mogućim terminima, monetarna unija je kada dvije ili više država koriste istu valutu ili različite valute koje su vezane jedna uz drugu. Prema definiciji Svjetske banke, postoje tri vrste monetarne unije.

• Neformalna – država odlučuje koristiti stranu valutu bez odobrenja izdavača valute. Najčešće viđeno u državama koje su nedavno imale krah ekonomije ili hiperinflaciju pa tako na primjer Zimbabve, danas koristi američki dolar, dok Kosovo i Crna Gora od svojih nezavisnosti koriste euro bez službenog odobrenja Europske središnje banke

• Formalna – dvije ili više država koriste istu valutu međusobnim dogovorom ali ne moraju nužno imati zajedničku monetarnu politiku. Primjer toga je korištenje franka u Švicarskoj i Lihtenštajnu

• Formalna sa zajedničkom politikom – dvije ili više država koje imaju istu valutu, monetarnu politiku i monetarni autoritet (središnju banku), najpoznatiji primjer je eurozona gdje sve zemlje članice koriste Euro, ali postoje i primjeri država koje imaju ovu vrstu monetarne unije ali različite valute, na primjer Singapur i Brunej koji koriste različite valute (singapurski dolar i brunejski dolar) no one su vezane jedna uz drugu i te dvije zemlje imaju zajedničku monetarnu politiku

Najstarije monetarne unije su nastale u ranom 19. stoljeću na prostoru današnje Njemačke koja je u to vrijeme bila fragmentirana na desetke minijaturnih državica, često manjih od današnjih hrvatskih županija. Kako je bilo preskupo i komplicirano da svaka od tih državica ima svoju valutu, većina njih je koristila zajedničku valutu i monetarnu politiku. Primjer (vjerojatno) najudaljenijih članova monetarne unije je monetarna unija između Ujedinjenog Kraljevstva i Malezije nakon što su Britanci napustili Maleziju ali su ovi zadržali njihovu valutu idućih 20 godina. Danas postoji 17 monetarnih unija s različitim razinama integracije i razlozima za postojanje.

Na primjer, eurozona prvenstveno postoji jer služi cilju daljnje integracije Europske unije kako bi olakšala poslovanje i suradnju između država članica. Monetarna unija američkog dolara se uglavnom koristi u „ne-inkorporiranim teritorijima“, odnosno otocima poput Porto Rika koji su pod američkom kontrolom ali ne i jedna od saveznih država, u Panami zato što je nakon američke invazije iste lokalnom stanovništvu to imalo više smisla nego da izgrađuju novi sustav ispočetka (isto tako, Panama je jedina država koja nije teritorij SAD-a, a ima službeno dopuštenje za korištenje dolara), dok ga druge države poput Zimbabvea i, sve više, Venezuele koriste jednostavno zato što je dolar sredstvo međunarodne razmjene i naprosto ga ima najviše. Monetarna unija australskog dolara postoji jer je malim izoliranim oceanskim otocima komplicirano izdavati svoje novčanice. U „monetarnu uniju“ Izraela i Palestine, gdje Palestina uglavnom koristi izraelski šekel, je ,vjerojatno, pametnije ne ulaziti.

POZITIVNE STRANE MONETARNE UNIJE – OLAKŠANJE

Kao što smo sad spominjali, različite države imaju različite prioritete i stoga različite razloge za ulazak u monetarnu uniju. U globalu monetarne unije najviše služe olakšanju trgovinskih odnosa između zemalja članica. Recimo da jedna firma izvozi 100 kuna proizvoda koje želi prodati u Sloveniji. Slovenac će te proizvode kupiti za, po srednjem tečaju HNB-a 15.1.2022., 13,3 eura koje će onda taj hrvatski poduzetnik moći zamijeniti za 99,62 kune. Tu je hrvatski poduzetnik izgubio 38 lipa potencijalne vrijednosti. Naravno, da je slovenski poduzetnik išao pretvoriti svoje eure u kune pa onda natrag u eure onda bi on izgubio. Da ovaj prekogranični posao stavimo u malo realnije termine, rekli bi da je iznos vjerojatno bliži 1 000 000 a ne 100 kuna a u tom slučaju je naš poduzetnik izgubio 3800 kuna.

Generalno, valuta koja se koristi u većoj i jačoj zemlji je ona koja će se koristiti u ovakvom poslovanju (neće, na primjer, američki poduzetnik pretvarati dolare u pesose kako bi ulagao u Meksiko ili EU poduzetnik pretvarati eure u kune kako bi ulagao u Hrvatsku bez obzira na to što će i dalje morati koristiti lokalnu valutu za tekuće troškove poput plaća i sličnog ). To dovodi do toga da poduzetnici u ovoj manjoj zemlji moraju imati rezerve strane valute koje kupuju u trenucima kada je ta valuta jeftina kako bi mogli obavljati prekogranični posao. Ovo se odnosi i na banke, koje uglavnom drže eure i franke.

Hrvatska je iznimno euroizirana zemlja, do te mjere da je (prema istraživanju HNB-a) 2016. preko 80% ukupnih štednih i oročenih depozita bilo u devizama od kojih su većinu činili euri. Noviji podaci pokazuju da se to stanje u međuvremenu nije značajno promijenilo. Drugim riječima, kad je u pitanju štednja, hrvatska kućanstva odlučuju se na štednju u eurima umjesto u kunama, što jednim dijelom ima povijesni uzrok u neugodnom iskustvo s hiperinflacijom u ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća. Hiperinflacija, odnosno veliki rast cijena, umanjuje i uništava vrijednost ušteđevine. Hipotetski, netko tko je na početku 1992. imao 1000 tadašnjih hrvatskih dinara i taj je novac čuvao u ladici cijelu 1992. i 1993. je na kraju 1993. imao tek hrpu bezvrijednog papira. Naime, prema podacima Državnog zavoda za statistiku cijene su od siječnja 1992. do prosinca 1993. porasle (u današnjim terminima nevjerojatnih i nezamislivih) nešto više od 11 tisuća posto. Drugim riječima, nešto što je u siječnju 1992. koštalo 10 hrvatskih dinara je u prosincu koštalo više od 1100 dinara, odnosno cijene su unutar dvije godine porasle više od 110 puta. Samim time je i vrijednost ušteđevine od 1000 dinara pala istih tih 110 puta. Iako je provedba stabilizacijskog programa 1993. dovela inflaciju pod kontrolu, povjerenje u domaću valutu (hrvatski dinar je na Dan državnosti, 30. svibnja 1994., zamijenila kuna koju sada koristimo) je trajno narušeno. Samim time se kao logičan izbor nametnula štednja u stranoj valuti umjesto u domaćoj. Prije je to bila njemačka marka, a danas je to euro.

Kao glavna prednost uvođenja eura svakako se treba navesti i uklanjanje valutnog rizika povezanog s kretanjem tečaja kune prema euru. Prema podacima HNB-a za siječanj 2022., gotovo 70% stambenih kredita u Hrvatskoj bilo je vezano uz euro. To izlaže dužnike valutnom riziku – ako netko otplaćuje kredit za stan u eurima i istovremeno prima plaću u kunama (primanje plaće u kunama je gotovo uvijek slučaj za hrvatske građane), može doći do nepovoljnog kretanja tečaja koje rezultira povećanjem rate kredita. Primjerice, ako rata kredita iznosi 300 eura i trenutni tečaj iznosi 7,50 kuna za euro, ta osoba taj mjesec mora platiti 300*7,50 = 2250 kuna da pokrije ratu kredita. Međutim, ako tečaj idući mjesec iznosi 7,53 kune za euro, rata kredita iznosit će 300*7,53 = 2259 kuna. Ovaj porast rate kredita je relativno malen i upravo je to jedan od razloga zašto je glavni praktični cilj HNB-a očuvanje stabilnosti tečaja između kune i eura, odnosno osigurati da su promjene tečaja relativno male. Hrvatska je monetarna politika velikim dijelom podređena očuvanju stabilnosti tečaja kune prema euru baš zbog toga što je velik broj građana, poduzeća, kao i velik dio dugova države vezan uz euro, a uvođenjem eura valutni bi rizik bio potpuno uklonjen. To znači da bi hrvatski građani otplaćivali stambene (i ostale) kredite u istoj valuti u kojoj primaju plaću, oboje u eurima (naravno, uz iznimku onih koji svoje kredite otplaćuju u, primjerice, švicarskim francima).

Gledano s te strane, ulazak u eurozonu za Hrvatsku jednostavno ima smisla. Građani štede i dižu kredite u eurima, stanovi se već kupuju u eurima (naravno, ne uvijek) i cijena im se izražava u eurima a kuna je relegirana na cijene u dućanu. Naravno, ovo je hiperbolično gledanje situacije, kuna je i dalje službena valuta Hrvatske i kao takva se i dalje svakodnevno koristi za obavljanje velikog broja transakcija, a činjenica je da je i određen postotak štednje i kredita upravo u kunama a ne u eurima.

Naravno, postoje i pozitivne strane toga za „male ljude“. Osoba koja bi iz Hrvatske išla na put u Mađarsku, Belgiju i Nizozemsku. 2001. za taj put bi morala razmijeniti novce tri puta. Iz kuna u forinte, pa iz forinta u belgijski franak, pa iz franaka u nizozemske gildere i izgubila bi novce pri svakoj od tih konverzija. Danas bi ta osoba morala novce razmijeniti novce samo dva puta, i više bi novaca bilo potrošeno na proizvode i usluge u zemljama koje bi posjetila.

Druge države imaju druge razloge za korištenje stranih valuta. Taj nesretni Zimbabve je uvijek primjer za najgoru moguću ekonomsku politiku do razmjera koji bi bili komični da nisu uzrokovali masovno umiranje od gladi. Kada je nastao u 1980.-ima zimbabveanski dolar je bio relativno stabilan jer je ekonomija Zimbabvea bila stabilna sve do ranih 1990.-ih. Prvi korak k ekonomskom samouništenju je bilo uzimanje zemlje od bijelih zemljoposjednika koji su tu zemlju obrađivali generacijama i dijeljenje te zemlje neiskusnom crnom stanovništvu. Treba razumjeti, ovo nije bio nekakav socijalistički pokret davanja tih farmi običnim crnim ljudima koji su već ionako radili na tim farmama. Umjesto toga, te farme su uglavnom dijeljene saveznicima diktatora Roberta Mugabea koji nisu imali dovoljno znanja o poljoprivredi. U uglavnom poljoprivrednoj ekonomiji Zimbabvea, ovo je bilo ravno tome da Hrvatska napalmom bombardira obalu Dalmacije. Izvoz je iznimno pao, lokalne firme su počele propadati a država je počela printati sve veće količine novaca isprva da plati radnike u državnoj službi ,kojih je bilo sve više, a onda da financiraju skup i neuspješan rat u Kongu. Kasnije su pokušavali bizarne i očajničke poteze da nekako smire hiperinflaciju poput zabranjivanja rasta cijena dok napokon 2020. nisu odustali od cijele stvari i šutke prestali izdavati lokalnu valutu. Danas se u Zimbabveu koristi uglavnom američki dolar uz još neke druge valute. Za ovo SAD nikada nije dao dopuštenje, niti je Zimbabve ikada to formalizirao ali država isplaćuje plaće, socijalnu pomoć i sve drugo u Američkim dolarima a ne u svojim dolarima koji postoje samo figurativno na papiru. Sa dopuštenjem ili bez, Zimbabve je jedna od rijetkih država koja je usred COVID-19 pandemije uspjela ostvariti ekonomski rast uglavnom zbog neformalne monetarne unije s SAD-om.

NEGATIVNE STRANE MONETARNE UNIJE – GRČKA, GRČKA, GRČKA

Možda je najbolje da odmah krenemo s argumentom na koji će većina ljudi kotrljati očima – nacionalizam. Mnogi navijači eurozone će se smijati ljudima koji ne žele odustati od kune iz nikakvog drugog razloga osim toga što je kuna „naša“, a euro „njihov“. Ipak, ne treba se ni to zanemariti. Ljudi koji imaju takva mišljenja u demokratskom društvu vrijede jednako kao i svi drugi i, važnije, njihov glas vrijedi jednako kao i glas bilo koga drugog. A nipošto nisu mali dio stanovništva. Dovoljno je pogledati „Brexit“ da vidimo kako je obećanje o plavim putovnicama, kakve su Britanci imali 90 godina prije nego što su ih zamijenili za bordo crvene kakve su imale druge zemlje članice Europske zajednice, ponukalo mnoge ljude da podrže britanski izlazak. Naravno, kao što može reći bilo tko tko je vidio naše putovnice – bordo putovnice nisu uvjet za članstvo u EU.

Naravno, tu je i argument gubitka autonomije. Neupitno je da je monetarna politika jedan od najvažnijih alata koje država ima kada je pitanje kontroliranje ekonomije. U recesiji će središnja banka smanjiti kamatne stope da bi time povećala osobnu potrošnju i investicije što ubrzava izlazak iz recesije. Naravno, ovo je samo teoretski, stvarni svijet nikada nije toliko jednostavan i mnogi faktori utječu na izlazak zemlje iz recesije.

Ovdje svakako treba napomenuti da ovaj argument gubi velik dio svoje težine u kontekstu Hrvatske. Naime, HNB ne provodi aktivnu monetarnu politiku na način da upravlja kamatnim stopama, već, kao što je gore napomenuto, vodi politiku upravljanja deviznim tečajem kune prema euru, stoga u tom smislu Hrvatska gubi monetarni suverenitet koji ionako u ovom trenutku nema.

Mnogima je jednostavno dovoljna jedna riječ da iskažu svoju oporbu eurozoni – Grčka. Neki drugi trebaju dvije riječi – Helenska Republika . Dužnička kriza u Grčkoj je bila najgora u eurozoni (iako ne i jedina) velikim dijelom zato što nisu mogli koristiti klasične metode izlaska. Europska središnja banka je kontrolirala monetarnu politiku i dok su europski političari mahali prstom na Grčku zbog njihove neodgovornosti u preuzimanju ogromnih dugova za plaćanje velikih socijalnih programa i javnih radova, nisu krivili banke što su uopće davale te kredite državi u kojoj je, po nekim istraživanjima, skoro pola ekonomije „siva ekonomija“. Na kraju krajeva, ako banka da kredit od 150 000 eura nekome tko zarađuje 800 eura mjesečno, zar nije tu banka jednako ili čak više kriva?

Grčka i ESB su pokušavali eksperimentirati ali sve što su pokušali je završilo kolosalnom katastrofom. Glavna metoda dovođenja prezadužene Grčke i grčkih javnih financija u red je bila povećavanje poreza, što je u državi koja je i u normalnim uvjetima imala problema s ubiranjem poreza bilo osuđeno na propast od početka. Prema podacima Europske unije BDP je sveukupno pao 25% (ovo je veći pad nego što je Hrvatska doživjela između 1990. i 1996. prema podacima MMF-a), propalo je preko 100 000 poduzeća, nezaposlenost je narasla sa 7,5% 2008. na 23,1% 2012, a oko 36% Grka 2014. je živjelo ispod granice siromaštva.

Grčka je bila u neotkrivenom teritoriju. Nitko nije znao što napraviti i u 7 godina dužničke krize najveća stranka u državi, socijaldemokratski PASOK, pala je s 40% podrške na 9% i došlo je do političke polarizacije kakva je viđena i u ostatku svijeta kasnije. Nove dvije najveće stranke su bile neo-fašistička Zlatna zora (danas zabranjeni zbog umiješanosti u organizirani kriminal) i kvazi-komunistička stranka Syriza (na vlasti 2015.-2019., danas u oporbi). U Hrvatskoj smo ovakav obrazac vidjeli s rastom više lijevih stranaka poput Možemo! i Radničke Fronte te desničarskih stranaka poput Domovinskog pokreta. Vrlo vjerojatno je da se ovakve stranke uzdižu kada ljudi osjećaju da nisu na sigurnom tlu i onda je logično postaviti pitanje – da li zaista ima smisla sada se približavati bloku država koji prolazi iste turbulencije koje su upravo dobile adrenalin u srce zbog COVID pandemije? Uz to, neupitno je da će trenutna situacija u Ukrajini, koja je najveća žitnica Europe i dom preko 40 milijuna ljudi, imati nekakve posljedice, kao i velik rast cijene energenata kojem svjedočimo.

ZAKLJUČAK

U konačnici, sve je ovo teoriziranje. Za svaku Grčku postoji Estonija i teško je reći što će nam budućnost dati. Kada gledaju u svoje kristalne kugle, različiti ekonomisti vide različite stvari i to uglavnom ono što njihovi poslodavci žele da vide. Cijene se sigurno neće drastično podiči nakon uvođenja eura i obični ljudi vjerojatno neće u kratkom roku osjetiti baš nikakvu veću promjenu osim što će se odjednom morati baviti i sa kovanicama jer je najmanja euro novčanica od 5 eura i dalje dovoljna da se plate 3 ili 4 kave. U ovakvom trenutku svjetske povijesti, nitko ne zna što će se dalje događati.

Time's up