Okunov zakon je ekonomski koncept koji u odnos stavlja promjenu u stopi nezaposlenosti i promjenu u stopi ekonomskog rasta. Nazvan je po američkom ekonomistu Arthuru Okunu, koji je prvi predložio koncept ranih 1960-ih. „Zakon“ pruža uvid u dinamiku tržišta rada i njegovu povezanost sa širim gospodarskim trendovima.
U svojoj osnovi, Okunov zakon pretpostavlja kvantitativni odnos između postotne promjene u realnom BDP-u (proizvedenim količinama dobara i usluga) i promjene u stopi nezaposlenosti. Zakon sugerira da postoji obrnuti odnos između ove dvije varijable: kako gospodarstvo (BDP) raste, nezaposlenost se smanjuje, i obrnuto.
Tradicionalna formula Okunovog zakona se može zapisati na sljedeći način:
ΔYt = – a (ΔUt)
gdje ΔYt predstavlja postotnu promjenu realnog BDP-a, ΔUt promjenu stope nezaposlenosti, dok je a konstanta koja odražava osjetljivost promjena u BDP-u na promjene u stopi nezaposlenosti, odnosno ona održava koliko jako promjene u stopi nezaposlenosti utječu na BDP.
Jednostavnije rečeno, negativni predznak označava inverzni odnos, a vrijednost konstante a daje procjenu veličine utjecaja. Što je veća apsolutna vrijednost od a, to je jači odnos između promjena u BDP-u i stopi nezaposlenosti.
Grafikon: Prikaz Okunovog zakona u Hrvatskoj za razdoblje od Q3 – 2010. do Q3 – 2023.
Izvor: Eurostat
Napomena: Okunov zakon je prikazan s promjenom broja nezaposlenih umjesto stopom nezaposlenosti, no zapravo je riječ o sličnoj stvari jer se te dvije varijable kreću u istom smjeru (kad raste broj nezaposlenih raste i stopa nezaposlenosti i obrnuto)
Na grafikonu je prikazan Okunov zakon u Hrvatskoj i, kao što teorijski koncept nalaže, veza između postotne promjene broja nezaposlenih i stope rasta BDP-a je negativna. Pozitivna stopa rasta BDP-a, tj. rast proizvodnje dobara i usluga posljedično dovodi do smanjenja broja nezaposlenih. Na primjer, u razdobljima gospodarskog rasta je potražnja za dobrima i uslugama velika, radi čega poduzeća proizvode više dobara i usluga.
Kako je za veću proizvodnju potrebno više radnika, broj nezaposlenih pada jer poduzeća zapošljavaju te nezaposlene radnike. Slična priča vrijedi i u recesiji – pad potražnje za dobrima (proizvodima) i uslugama rezultira manjom proizvodnjom proizvoda i usluga, što dovodi do otkaza i rasta stope nezaposlenosti.
Na primjeru Hrvatske je posebno važno napomenuti da kretanje broja nezaposlenih nije bilo isključivo pod utjecajem kretanja u BDP-u nego i iseljavanja, koje se posebno intenziviralo nakon ulaska u Europsku uniju 1. srpnja 2013.
Iako Okunov zakon pruža vrijedan okvir za razumijevanje odnosa između gospodarskog rasta i nezaposlenosti, bitno je naglasiti da konstanta a nije univerzalna i može varirati u različitim zemljama i vremenskim razdobljima.
Empirijska istraživanja su pokazala da osjetljivost nezaposlenosti na promjene BDP-a može ovisiti o čimbenicima poput strukture tržišta rada, učinkovitosti mreža socijalne sigurnosti i fleksibilnosti gospodarstva.
Nadalje, Okunov zakon ne implicira precizan odnos jedan za jedan između promjena u BDP-u i nezaposlenosti. Različita gospodarstva mogu iskusiti različite stupnjeve osjetljivosti, a zakon služi kao opća smjernica, a ne strogo pravilo.
Jedna od ključnih implikacija Okunovog zakona je koncept “output gapa“, odnosno proizvodnog jaza. Proizvodni jaz mjeri razliku između stvarne razine realnog BDP-a i potencijalne razine BDP-a koju bi gospodarstvo moglo postići uz punu zaposlenost. Ako je stvarni BDP ispod potencijalnog BDP-a, to sugerira da postoji negativan proizvodni jaz i s njim povezan višak nezaposlenosti (o tome što je potencijalni BDP će biti više riječi u jednom od budućih tekstova).
Okunov zakon i ekonomske politike
Okunov zakon pomaže kreatorima ekonomske politike i ekonomistima da razumiju troškove recesija u smislu izgubljene proizvodnje i povećane nezaposlenosti. Ispitivanjem povijesnog odnosa između promjena u BDP-u i nezaposlenosti analitičari mogu procijeniti utjecaj ekonomskih fluktuacija na tržište rada.
Tijekom razdoblja recesije vlade mogu koristiti fiskalnu i monetarnu politiku za poticanje gospodarske aktivnosti i posljedično smanjenje nezaposlenosti. Razumijevanjem odnosa između BDP-a i nezaposlenosti kreatori politika mogu donositi informirane odluke o odgovarajućoj razini intervencije potrebne za rješavanje ekonomskih izazova.
Na primjer, ako je gospodarstvo u recesiji i nezaposlenost raste, kreatori politike mogu provesti ekspanzivnu fiskalnu politiku, poput povećanja državne potrošnje i/ili smanjenja poreza, kako bi potaknuli gospodarski rast i zapošljavanje. Nasuprot tome, tijekom razdoblja gospodarskog rasta i niske nezaposlenosti može se primijeniti restriktivna fiskalna politika kako bi se spriječili inflatorni pritisci (iako je, naravno, inflacija u prvom redu briga i zadaća monetarne politike).
Okunov zakon ostaje ključni koncept u području ekonomije, nudeći dragocjene uvide u odnos između nezaposlenosti i gospodarskog rasta. Iako zakon pruža koristan okvir za razumijevanje kratkoročnih fluktuacija na tržištu rada, bitno je priznati njegova ograničenja i varijacije koje postoje u različitim gospodarstvima.
Kako se globalno gospodarstvo nastavlja razvijati, s tehnološkim napretkom, demografskim promjenama i promjenjivom dinamikom tržišta rada, Okunov zakon pruža temelj za analizu međusobne povezanosti ekonomskih varijabli. Kreatori politike, ekonomisti i istraživači mogu iskoristiti načela Okunovog zakona kako bi formulirali učinkovite strategije za promicanje ekonomske stabilnosti i rješavanje izazova nezaposlenosti u gospodarstvu.
Nema komentara