Ekonomija je čudna. Teško je generalizirati jer ne doživljavamo svi svijet na jednak način i ne odgovaraju nam iste stvari, ali recimo da ti netko ponudi na izbor dva svijeta u kojima možeš živjeti.
U prvom svijetu su stvari stabilne i predvidljive. Tvoj posao je siguran. Čak i ako se iz nekog razloga dogodi da ostaneš bez posla, neko vrijeme ćeš provesti kao nezaposlena osoba, ali ti, ako se potrudiš, neće biti toliko teško pronaći novi posao nakon par mjeseci. Što se tiče plaće, ona svake godine raste. Rastu i cijene, ali tvoja plaća raste nešto više od rasta cijena, stoga tvoj životni standard pomalo raste iz godine u godinu. To možda i nije visoka stopa rasta životnog standarda, možda je riječ o porastu od 2 posto godišnje, ali je taj porast stabilan i siguran. Naravno, to ne znači nužno da svi mladi ljudi koji tek počinju raditi napreduju tim tempom, plaća nekih mladih ljudi raste osjetno brže prvih godina kako stječu iskustvo i napreduju. No, u jednom trenutku, recimo nakon 5 ili 10 godina na tržištu rada, stvari se stabiliziraju i možeš računati na polagani rast svog životnog standarda kroz vrijeme. Možda tvoja nominalna plaća raste 4 posto svake godine, cijene svake godine rastu 2 posto, a ova razlika od 2 posto je tvoj porast životnog standarda. Nije puno, ali je sigurno i stabilno. Što se tiče cijena nekretnina, one također rastu par posto godišnje i nema razdoblja velikog pada ili rasta njihovih cijena. Isto vrijedi i za cijene dionica.
Dobre godine
U drugom svijetu su stvari puno dinamičnije. U nekim razdobljima posla ima, i to mnogo. Posla ponekad ima toliko da poslodavcima očajnički nedostaje radnika, što radnici mogu iskoristiti da ispregovaraju veće plaće. Neki poslodavci većim plaćama mame oskudne radnike da dođu raditi baš kod njih. U dobrim godinama plaće rastu relativno brzo, više nego što rastu cijene. Standard nam raste i trošimo više. Kupuju se novi automobili i bijela tehnika, renoviraju kuhinje, a na godišnjem se ostaje nekoliko dana dulje. Poduzeća također profitiraju u tom okruženju. Kako ljudi troše više, prodaja poduzeća raste, a također im onda raste i dobit. Zbog toga otvaraju nove poslovnice, investiraju, šire svoje poslovanje i zapošljavaju nove radnike.
Cijene nekretnina rastu brzo. Cijene dionica također kontinuirano rastu, nekih godina i preko 10 posto godišnje. Kriptovalutama cijene u nekim godinama rastu u toj mjeri da neki ljudi pomisle da nikada više u životu neće morati raditi, samo moraju cijelu svoju ušteđevinu iskoristiti za kupnju kriptovaluta i još nekoliko godina biti strpljivi. S druge strane, jedan od problema u dobrim godinama je što s vremenom cijene dobara i usluga počnu rasti sve više. Inflacija nije svake godine 2 posto, nego je jedne godine 3 posto, godinu poslije 4 posto, a one nakon je možda 6 posto. Uz to, nekretnine postaju sve skuplje, pa se mladi ljudi polako mire sa svojom sudbinom života u najmu ili kod roditelja.
Loše godine
Drugi svijet također ima i svoje loše godine, koje dolaze nakon dobrih godina. U lošim godinama poduzećima pada prodaja. Ljudi kupuju manje i štede više jer su zabrinuti za svoju budućnost. Čemu briga? Briga proizlazi iz loše ekonomske situacije, odnosno recesije u kojoj se zemlja nalazi. Zbog toga što poduzećima prodaja pada, ona prvo prestaju zapošljavati nove radnike. Ako poduzeće nema kome prodati svoje proizvode i usluge, ne trebaju mu novi radnici koji će proizvoditi te proizvode i usluge. Kupaca je sve manje, pad prodaje se nastavlja i u jednom trenutku poduzeća počnu davati otkaze postojećim radnicima. Jednostavno nemaju više potrebu za dosadašnjim brojem radnika jer nemaju kome prodati proizvode i usluge koje ti radnici ukupno proizvode, stoga jedan dio radnika dobiva otkaz. Neka poduzeća u potpunosti propadnu jer ne mogu pokriti troškove poslovanja i servisirati svoje dugove, stoga svi radnici dobiju otkaz. Broj otkaza je nekad manje, a nekad više dramatičan. U kolovozu 2008. je broj nezaposlenih koji su bili registrirani pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje iznosio 219 tisuća. Do veljače 2014. ova se brojka popela na 384 tisuće. Drugim riječima, broj nezaposlenih je porastao za 165 tisuća ljudi. To je ujedno bilo recesijsko razdoblje (loše godine), a Hrvatska je prošla kroz jednu od najdugotrajnijih recesija u cijeloj Europskoj uniji.
U lošim godinama plaće rastu sporo ili uopće ne rastu, a ponekad i padaju. Poduzećima prodaja pada ili stagnira, a ako poduzeću prihodi pate jer prodaje manje, teško može povećavati plaće svojim radnicima. Dobit poduzeća je niža nego u dobrim godinama, naravno ako poduzeće nije propalo. Nezaposlenih je mnogo, a radnici koji imaju posao se boje da će ostati bez posla. Vjerojatnost da će radnici dobiti otkaz je sada veća jer poduzeća dijele otkaze i neka poduzeća propadaju. Uz to, znaju i da će im, ako dobiju otkaz, biti teže pronaći novi posao jer je posla manje i jer su im drugi nezaposleni radnici, kojih ima puno više nego u dobrim vremenima, konkurencija. To je također jedan od razloga zašto plaće rastu jako sporo, stagniraju ili čak padaju – ako je nezaposlenih mnogo, radnik je lako zamjenjiv i nije u poziciji pregovarati za veću plaću. Sreća u nesreći u lošim godinama je što je inflacija niska, niža nego u dobrim godinama. Uz to, cijene nekretnina padaju, a mladim ljudima se vraća optimizam i nada da bi jednoga dana mogli postati vlasnici vlastite nekretnine. Naravno, ako nisu ostali bez posla u međuvremenu. Loše godine ne traju zauvijek i u jednom trenutku ponovno dolaze dobre godine.
Ovaj drugi svijet, koji uključuje dobre i loše godine, bliži je stvarnosti od prvog svijeta kada promatramo dulja vremenska razdoblja. Naravno, ovo je veliko pojednostavljivanje kompleksne stvarnosti. Neka poduzeća propadaju i neki nezaposleni kronično ne mogu pronaći posao i dok su dobre godine. Nekim ljudima plaća stagnira u dobrim godinama, dok cijene rastu, stoga im životni standard pada. Ponekad u dobrim godinama niti ne dolazi do bujanja inflacije, odnosno cijene rastu samo 1 posto godišnje bez obzira na to što je situacija na tržištu rada dobra, poduzećima prodaja raste i dobit im je visoka. U lošim godinama neka poduzeća izrazito prosperiraju, prodaja im raste, dobit im raste, zapošljavaju sve više radnika i radnicima kontinuirano isplaćuju sve veće plaće. Ponekad su loše godine još lošije nego što je gore opisano, pa se uz otkaze i stagnaciju plaća suočavamo i s visokom inflacijom.
Poslovni ciklusi
Zbog toga što je ovaj drugi svijet, koji je bliži opisu svijeta u kojem živimo od prvoga, kaotičniji, nestabilniji i više nepredvidljiv, puno ekonomista (i ljudi općenito) bi radije živjelo u prvom svijetu. Opis drugoga svijeta je simplifikacija i ovdje postoji jako puno iznimaka, no bez obzira na to riječ je o opisu nečega što se zove poslovni ciklus. Poslovni ciklus se sastoji od dobrih i loših godina, odnosno od faza ekspanzije i faza recesije. Grafički, to izgleda ovako:
Kada (realni) BDP neke zemlje pada, kaže se da je zemlja u recesiji. Kada BDP raste, kaže se da je zemlja u ekspanziji. Faze ekspanzije i recesije se izmjenjuju kroz vrijeme. Svaka ekspanzija ima svoj vrh (najviše točke na grafu), a svaka recesija ima svoje dno (najniže točke na grafu). Nema razloga da faze recesije i ekspanzije traju podjednako, to ovisi o zemlji koja je u pitanju – primjerice, u SAD-u ekspanzije obično traju puno dulje od recesija. Kod nas pak recesije znaju biti dugotrajne – trebalo nam je oko šest godina da izađemo iz recesije koja je nastupila krajem 2008./početkom 2009. U SAD-u je ista recesija trajala manje od dvije godine.
Ovaj crveni pravac predstavlja prvi, zamišljeni svijet u kojem su stvari stabilne, a realni BDP polako raste kroz vrijeme. On također predstavlja dugoročni trend (tendenciju) kretanja stvarnog realnog BDP-a – iako se faze ekspanzije i recesije kontinuirano izmjenjuju, vidimo da realni BDP kroz vrijeme raste (drugi vrh ciklusa je iznad prvoga, a drugo dno ciklusa je također iznad prvog). Rast realnog BDP-a se općenito smatra pozitivnom stvari, a kao mjeru prosječnog životnog standarda (naspram ukupnog kretanja u ekonomiji, što mjeri BDP) bi ispravnije bilo gledati kretanje realnog BDP-a po glavi stanovnika. Više o BDP-u po glavi stanovnika možete pročitati ovdje.
Nema komentara