U tekstu o poslovnim ciklusima ukratko smo objasnili što su poslovni ciklusi i koje su karakteristike različitih faza poslovnog ciklusa. Rekli smo da faze poslovnog ciklusa grafički možemo prikazati na ovaj način:
Faze ekspanzije su „dobra vremena“ – zaposlenost raste, posla ima, proizvodi se i prodaje sve više iz godine u godinu. Profiti poduzeća rastu, a rastu i (realne) plaće radnika, odnosno životni standard se poboljšava. Glavna mana loših vremena je inflacija – prevelika zaposlenost i pretjerani rast nominalnih plaća mogu dovesti do sve većih i većih cijena. Ako je broj zaposlenih „visok“, to znači da je nezaposlenih malo. Ovo radnike stavlja u dobar položaj – njihova je pregovaračka moć visoka jer je poslodavcima teško naći radnike, stoga se oni lakše mogu izboriti za veće plaće. Veće plaće radnicima nisu same po sebi loša stvar, ali one postaju problematične ako dovedu (a ne moraju i ne dovode uvijek) do rasta cijena. Cijene mogu porasti radi većih nominalnih plaća jer trošak proizvodnje za poduzeće raste – ako skuplje plaćaš radnika koji proizvodi proizvod ili uslugu, možda ćeš povećati cijenu tog proizvoda ili usluge da ne smanjuješ svoju profitnu maržu. Povrh toga, rast (realnih) plaća u ekspanzijama može dovesti do veće potražnje za dobrima i uslugama. Ako potrošači više troše, poduzeća će možda, suočena s velikom potražnjom i nedostatnim proizvodnim kapacitetima (ne mogu proizvesti toliko koliko kupci žele kupiti), odlučiti povećati cijene. Na kraju dana, ako kupci žele kupiti 13 komada tvojeg proizvoda, a ti možeš proizvesti maksimalno 10 (recimo da ne možeš zaposliti dovoljno novih radnika jer je broj nezaposlenih nizak), zašto ne bi povećao cijenu i prodao proizvod onih 10 kupaca koji su spremni platiti više?
U recesijama je situacija suprotna – to su „loša vremena“. Ljudi ostaju bez posla, nezaposlenost raste i radnici pristaju na lošije uvjete („ako ti nećeš raditi za minimalac, ima tko hoće“). Proizvodnja se smanjuje, prodaja pada, a također padaju i profiti. Dobra stvar u lošim vremenima je što ona uglavnom (ali, kao i kod gotovo svake druge tvrdnje u ekonomiji, ovo nije pravilo) idu skupa s nižom inflacijom, pa barem onda nema tog problema. I opis ekspanzija i opis recesija je pojednostavljen, izostavlja neke stvari i generalizira. Kako smo spomenuli u tekstu o poslovnim ciklusima, te karakteristike vrijede u prosjeku – naravno da ima ljudi koji, recimo, u recesijama dobivaju povišice i lagano nalaze novi posao.
Što država može napraviti u recesiji?
Iduće pitanje koje možemo postaviti je – što bi država trebala činiti u recesiji, a što u ekspanziji? Jedan mogući odgovor je – voditi protucikličku ekonomsku politiku. Odnosno, u fazi recesije se boriti da izvuče zemlju iz recesije, a u fazi ekspanzije se boriti protiv prevelike inflacije i otimanja inflacije kontroli, odnosno nastojati smiriti inflaciju. Ovdje odmah treba napomenuti da među ekonomistima ne postoji konsenzus oko ovih ideja – postoje i ekonomisti koji će reći da država ne treba raditi apsolutno ništa i da državna intervencija samo pogoršava stvari. No, kako je ideja vođenja protucikličke ekonomske politike široko rasprostranjena u ekonomskoj teoriji i često se primjenjuje u praksi, razumijevanje te ideje nam pomaže shvatiti odluke onih koji odlučuju o smjeru ekonomske, odnosno fiskalne i monetarne politike.
Krenimo od recesije. Proizvodnja pada i potrošači troše manje nego prije. Poduzeća investiraju manje nego u prijašnjim godinama jer se boje da bi, ako investiraju i tako povećaju svoje proizvodne kapacitete (recimo, otvaranjem novog proizvodnog pogona), novi proizvodi mogli skupljati prašinu na skladištu. Kupci manje kupuju, radi toga poduzeća manje prodaju, a zato smanjuju svoju proizvodnju, staju s novim zapošljavanjima i u jednom trenutku krenu otpuštati radnike. Što država može napraviti u ovom trenutku? Jednostavnosti radi, podijelit ćemo „državu“, odnosno ekonomsku politiku, na samo dva dijela – fiskalnu politiku i monetarnu politiku.
Fiskalna politika se, opet pojednostavljeno, svodi na odluku o dvije stvari – državnoj potrošnji i poreznom opterećenju. U situaciji kada je nezaposlenost visoka, potrošači troše manje, a poduzeća investiraju (što je opet vrsta potrošnje) manje, država može djelovati fiskalnom politikom u suprotnom smjeru, odnosno biti ta koja troši više dok drugi troše manje. Povećanje državne potrošnje može značiti zapošljavanje ljudi (privremeno ili za stalno) u javnom sektoru – ako „nema posla“ u privatnom sektoru, javni sektor može biti sila koja vuče u suprotnom smjeru. Povećanje državne potrošnje može uključivati i gradnju novih cesta, vrtića, škola, kao i različite druge infrastrukturne projekte. Time se država pojavljuje kao kupac i generator veće potrošnje, što daje poticaj i privatnom sektoru – netko te ceste, vrtiće i škole mora izgraditi, a to mogu biti privatna poduzeća. Njima će ti poslovi povećati prodaju i dobit, a moguće i potaknuti ih na nova zapošljavanja, čime se nezaposlenost smanjuje. Drugim riječima, povećanje državne potrošnje djeluje protiv poslovnog ciklusa – u situaciji kada privatni sektor troši manje i otpušta ljude, javni sektor troši više i zapošljava ljude.
Što je s porezima, kako poreznom politikom djelovati protuciklički? Smanjivanjem poreznog opterećenja. Ako se potrošače, koji u recesiji troše manje nego prije, porezno rastereti (primjerice, smanji im se porez na dohodak koji plaćaju svaki mjesec), to povećava njihovu neto plaću i omogućuje im da troše više, što djeluje protuciklički. Slična je situacija i s drugim vrstama poreznog opterećenja – ako se smanje doprinosi za mirovinsko osiguranje, neto plaće će porasti, što omogućuje radnicima da troše više.
A što je s monetarnom politikom? Monetarna politika je, kao i fiskalna, složena, ali je osnovna ideja jednostavna – u recesiji središnja banka treba smanjiti kamatne stope. Iako središnja banka (za nas je to sada ECB, uz sudjelovanje HNB-a) ne kontrolira izravno kamatne stope na naš kredit za stan ili automobil, ona ih može kontrolirati neizravno. Preko kompleksnog mehanizma sastavljenog od više različitih kamatnih stopa i putem interakcije središnje banke s poslovnim bankama, središnja banka stvarno može postići da kamatne stope s kojima se suočavaju potrošači i poduzeća padnu. Pad kamatnih stopa na postojeće kredite smanjuje rate kredita i tako ostavlja više novca raspoloživog potrošačima i poduzećima za potrošnju na druge stvari (priča je u stvarnosti kompleksnija jer puno ljudi ima kredite s fiksnom kamatnom stopom, na koje smanjenje kamatnih stopa ne djeluje, barem ne odmah).
Kamatne stope padaju i na nove kredite, a to smanjuje teret otplate tog kredita. To pak povećava vjerojatnost da će neki potrošač uzeti kredit i, na primjer, kupiti novi automobil. Neko poduzeće pak radi nižih kamatnih stopa na nove kredite možda odluči uzeti kredit i investirati u, primjerice, izgradnju novog hotela. Ponovno je cilj djelovati protuciklički – potaknuti potrošnju da bi se povećala proizvodnja, a s rastom proizvodnje raste i zaposlenost (za veću proizvodnju je potrebno više radnika nakon što postojeći radnici ne mogu odraditi veći obujam posla).
Što država može napraviti u ekspanziji?
U situacijama ekspanzije, ako dolazi do „pregrijavanja“, odnosno visoke inflacije, cilj je djelovati u suprotnom smjeru. Recimo da se gospodarstvo pregrijava. Hipotetski, to bi moglo značiti da je inflacija prošle godine bila 4 posto, a ove je 7 posto. Recimo da središnja banka cilja inflaciju od 2 posto. Pregrijavanje, odnosno kombinacija prevelikog pritiska na rast plaća i prevelike potražnje dovodi do rasta cijena osjetno većeg od 2 posto. Kakva bi fiskalna i monetarna politika bile prikladne u ovoj situaciji? Ponovno – protucikličke.
Država može smanjiti svoju potrošnju – smanjiti financiranje novih projekata, smanjiti nova zapošljavanja u javnom sektoru i ograničiti rast plaća u javnom sektoru. To „hladi“ gospodarstvo, odnosno smanjuje potražnju, a samim time i pritisak na rast cijena. Država također može povećati porezno opterećenje – tako da, primjerice, poveća porez na dohodak, time smanji neto plaće i tako ograniči koliko ljudi mogu potrošiti taj mjesec. Može i povećati stopu PDV-a, što će poskupiti proizvode i usluge, pa će ih ljudi manje kupovati.
Što se tiče monetarne politike, ona također djeluje u suprotnom smjeru. Središnja banka može povećati kamatne stope, što povećava rate kredita postojećim dužnicima i ostavlja im manje novca raspoloživog za potrošnju. Novi krediti postaju skuplji (veće kamatne stope), što destimulira i potrošače i poduzeća da uzimaju kredite i na taj način smanjuje ukupnu potrošnju. Cilj je protucikličke fiskalne i monetarne politike vratiti inflaciju natrag na 2 posto, ponekad čak i pod cijenu toga da dođe do recesije.
“Peglanje” poslovnih ciklusa
Ako se vratimo na grafički prikaz na početku teksta, mogli bismo reći da je cilj vođenja protucikličke fiskalne i monetarne politike „peglanje ciklusa“ – smanjiti i pozitivna i negativna odstupanja od zamišljenog pravca koji prolazi sredinom poslovnog ciklusa i postići stabilne, nevolatilne i kontinuirane stope rasta gospodarstva uz nisku inflaciju od oko 2 posto.
Naravno, u stvarnosti postoji puno ograničenja na takav način vođenja ekonomske politike (s kojim se, kako smo napomenuli, ne slažu svi ekonomisti). Primjerice, ako država povećava potrošnju i smanjuje poreze da bi se borila protiv recesije, pitanje je – kako to financirati? Zaduživanjem? Je li to nužno pametno? Uz to, čak i ako prihvatimo da je povećanje državne potrošnje i smanjenje poreza financirano zaduživanjem poželjno u recesiji, što u ekspanziji? U „dobrim vremenima“ država bi trebala biti štedljiva, odnosno smanjivati udio javnog duga u BDP-u i time kreirati prostor za njegovo povećanje u novoj recesiji, odnosno novo protucikličko djelovanje. No, biti partibrejker često zna biti politički pogubno, a povećanje poreznog opterećenja i zauzdavanje državne potrošnje mogu biti dobri načini za naljutiti birače. Stoga se može dogoditi da se udio javnog duga u BDP-u u ekspanzijama u najboljem slučaju stabilizira, dok u svakoj idućoj recesiji on dodatno raste. To kroz vrijeme može dovesti do visokih i potencijalno opasnih razina javnog duga.
Cilj je ovog teksta bio dati kratak teoretski okvir vođenja protucikličke ekonomske (fiskalne i monetarne) politike. U nastavku ovog teksta ćemo analizirati konkretne primjere državne intervencije u Hrvatskoj, eurozoni i SAD-u i vidjeti kako se oni uklapaju u teorijsku priču o anticikličkoj, odnosno protucikličkoj fiskalnoj i monetarnoj politici.
Nema komentara