Sigurno ste bezbroj puta čuli u javnom prostoru ili čitali u medijima o BDP-u. Naslovi katkad znaju „vrištati“  da je hrvatski BDP pao za 5% ili katkad čujete da Vlada RH izjavi da očekuje rast BDP za 2% u idućoj godini. A što je BDP uopće? Zašto se većina ekonomista oslanja na te brojke i zašto je on uopće bitan? Što on znači za državu i njene stanovnike?

Na sva ta pitanja ćete dobiti odgovor upravo u ovom tekstu.

O BDP-u

Krenimo od osnova. Pod kraticom BDP-a krije se bruto domaći proizvod. U stranim medijima naići ćete na kraticu GDP (Gross domestic product).

 A zapravo sam taj pokazatelj se može pokušati objasniti na mali milijun načina. Kako je ovo prvi tekst o BDP-u krenut ćemo s najjednostavnijom metodologijom, a gradirat će kako ćemo zalaziti u sve dublje ekonomske teme i  tekstove. Na BDP gledajte kao na sve finalne  proizvode (primjer finalnog proizvoda je kruh) i usluge (usluga šišanja koju nudi frizerski salon u vašem kvartu) proizvedene unutar neke zemlje u jednoj godini (ili kvartalno; jedan kvartal ima tri mjeseca, stoga u jednoj godini imamo 4 kvartala, 4*3=12)

A kako lakše objasniti BDP nego kroz primjere. Uzmimo primjerice tvrtku Rimac Automobili. Rimac Automobili i njihovi proizvodni pogoni nalaze se unutar granica RH pa stoga sve što oni proizvedu ulazi u pokazatelj BDP-a (primjerice kada proizvedu i prodaju automobil Nevera ili kada proizvedu i prodaju baterije za punjenje automobila). No, ne moramo samo gledati velike tvrtke ili industrije, možemo BDP uklopiti u priču nas „običnih“ ljudi. Približava se Valentinovo i želite Vašu ljepšu polovicu izvesti na večeru. Nakon što naručite slijed jela, popijete kakvu kvalitetnu bocu crnog vina i uživate u romantičnoj večeri red je i da vam to  uživanje restoran i naplati. Prilikom plaćanja tog računa upravo ste i Vi pridonijeli hrvatskom BDP-u.

Razlika između finalnog i intermedijarnog proizvoda

Kako smo se u gornjem dijelu teksta dotaknuli pojma finalni proizvod, red je da vam onda to i objasnimo. U ekonomiji imamo dvije osnovne vrste proizvoda: finalni i intermedijarni.

Idemo to objasniti na primjeru. Sama riječ finalni proizvod nam govori da je riječ o završnom proizvodu te da se on kasnije ne koristi za proizvodnju nekog drugog dobra, a to je primjerice kruh. Stoga će se kada kupimo taj kruh u pekari on pribrojiti u BDP. No svi znamo da ako pucnemo prstima nećemo dobiti gotov kruh, nego da je za jedan kruh potreban pekar, brašno, oprema i sve ostale komponentne koje trebaju za ispeći kruh. Za kruh je potrebno brašno a upravo to brašno je intermedijarno dobro, te ono neće biti pribrojeno u BDP. A zašto? Kada jednom to brašno iskoristimo za pečenje kruha mi to brašno više nemamo, pa ga zato ne brojimo u BDP. Intermedijarno dobro je nešto što koristite pri proizvodnji drugih proizvoda, što znači da je to u našem primjeru brašno. Ali pripazimo, ako vi prilikom čitanja teksta poželite ispeći kruh ili kiflice, vi ćete kupiti to brašno no ono tada neće biti intermedijarno dobro nego finalno jer ga nije kupilo neko poduzeće da bi proizvelo i potom prodalo kruh, nego ste ga vi kao potrošači kupili kako biste uživali u svojim kreacijama.

NOMINALNI VS REALNI BDP

Nakon što smo prošli kroz osnovne pojmove BDP-a možemo vam otkriti da postoje više vrsta BDP-a, a to su nominalni i realni. A kako smo spomenuli da postoji više vrsta, dužni smo vam ih onda i objasniti. Ne brinite, nije ništa komplicirano, bitno je da u glavi imate osnovnu definiciju BDP-a kako smo gore objasnili. Ključ je u tome što uzimate za računanje, odnosno inflaciji. Samo ukratko (bit će tekst i o toj temi), inflacija je opći porast razine cijena. Dakle, ako je kila jabuka u lipnju koštala 10 kuna, a do prosinca im cijena skoči na 11 kuna jasno, riječ je o inflaciji i to od 10%.

Prije primjera i hipotetskog slučaja kratko ćemo objasniti što su nominalni i realni BDP. Nominalni BDP dobijemo kada prodanu količinu proizvoda ili usluga pomnožimo s cijenom po kojoj je prodan taj proizvod/usluga, a to trebamo napraviti za apsolutno sve proizvode/usluge koji su proizvedeni u državi u jednoj godini te potom sve te iznose zbrojiti. Realni BDP dobijemo tako da nominalni BDP „očistimo“ od inflacije.

Idemo sagledati jedan hipotetski slučaj. Zamislimo na tren pusti otok koji ćemo nazvati „eko- Land“ (kolokvijalan naziv za izmišljen pusti otok u našem primjeru). Na otoku eko-Landu žive samo dvije osobe i one se bave proizvodnjom voća. Jedna osoba proizvodi lubenice dok druga proizvodi mandarine. Proizvođač lubenica sve svoje lubenice prodaje proizvođaču mandarina dok proizvođač mandarina sve svoje mandarine prodaje proizvođaču lubenica. Prvi dan na našem pustom otoku proizvođač lubenica je prodao 50 lubenica po cijeni od 10 kuna (ukupna vrijednost je 500 kuna) dok je proizvođač mandarina isto prodao 50 mandarina po cijeni od 10 kuna (ukupna vrijednost je ista, 500 kuna). Tako su prvi dan oba proizvođača zajedno proizvela proizvoda (lubenice i mandarine) u vrijednosti od 1000 kuna, a upravo je taj iznos nominalni BDP. Da ponovimo, nominalni BDP se računa tako da se proizvedene količine svih proizvoda i usluga pomnože s cijenama po kojima su one prodane te se potom svi ti iznosi zbroje.

Drugi dan je proizvođač lubenica, u želji da više zaradi/profitira i da poboljša svoj životni standard odlučio povećati cijenu po lubenici s 10 na 100 kuna. U tom danu proizvođač lubenica je ipak prodao istu količinu (50) po cijeni od 100 kuna po komadu, što daje ukupnu vrijednost od 5.000 kuna. U međuvremenu je  proizvođač mandarina uočio kako je njegov sumještanin povećao cijene te je shvatio kako bi, ako on ostavi iste cijene, „patio“ njegov životni standard te se i on odlučio povećati svoje cijene. Tako je onda i on isto prodao 50 komada mandarina po cijeni od 100 kuna, što je ukupna vrijednost od 5.000 kuna. Ponukani takvim rezultatima rekli bismo da se nominalni BDP povećao deset puta u odnosu na prvi dan (vrijednost proizvodnje na otoku se povećala s 1000 kuna na 10 000 kuna radi inflacije). No, moramo uočiti da je proizvedena i prodana ista količina voća te smo do deset puta većeg nominalnog BDP-a došli isključivo deset puta većom cijenom. Imaju li proizvođač lubenica i mandarina ikakve koristi od desetostruko većih cijena? Odgovor je da nemaju, jer su oba dana oni prodali i potrošili istu količinu voća usprkos povećanju cijena.

Dolazimo do glavne svrhe realnog BDP-a, a ona je da se nominalni BDP „očisti“ od inflacije i da dobijemo prikaz što se stvarno dogodilo isključivo s proizvedenim (i kasnije prodanim[1]) količinama lubenica i mandarina, ignorirajući promjene u cijenama. Kako isključiti promjene u cijenama i izračunati realni BDP? Možemo, na primjer, za izračun BDP-a i za prvi i za drugi dan potpuno ignorirati cijene od drugog dana i množiti proizvedene količine u oba dana samo s cijenama koje su bile aktualne prvi dan, što je 10 kuna po lubenici i 10 kuna po mandarini. Na taj bismo način izračunali da je realni BDP jednak u oba dana – oba dana je prodan isti broj lubenica i mandarina (50 komada i 50 komada), a ako te količine množimo s cijenama od prvog dana (10 kuna i 10 kuna), dobit ćemo jednake vrijednosti realnog BDP-a i za prvi i za drugi dan (1000 kuna prvi dan i 1000 kuna drugi dan). Realni se BDP nije promijenio između ta dva dana iako je nominalni BDP porastao čak 10 puta. To je u skladu s time da je oba dana proizvedena ista količina lubenica i mandarina te se stoga životni standard eko-Landa nije povećao (ista količina voća je dostupna za potrošnju oba dana, ugrubo možemo reći da je kvaliteta života u tom smislu jednaka i prvi i drugi dan). Zato se kada se analizira kretanje BDP-a kroz vrijeme u nekoj zemlji, kao i razlike u BDP-u između različitih zemalja, koristi realni BDP a ne nominalni.

REALNI BDP U HRVATSKOJ OD 1995.-2020.

Izvor: Državni zavod za statistiku

O analizi:

Da razbijem monotoniju teorije odlučio sam napraviti analizu realnog BDP-a (sjeti se zašto uzimamo baš taj pokazatelj) u Hrvatskoj od 1995. godine do 2020. godine. Upravo sam te godine (1995.-2020.) izabrao namjerno kako bih vam prikazao utjecaj rata i globalne financijske krize na realni BDP RH. Podatke sam izvukao s DZS-a[2]. Nažalost, podaci za ranija razdoblja (od 1991.-1994. godine) nisu dostupni pa ne mogu prikazati u potpunosti utjecaj ratnih godina na realni BDP RH.

Realni BDP RH (1995-2020)

Kada pogledamo grafikon možemo vidjeti kako je prevladavao rastući trend realnog BDP-a sve do globalne financijske krize u kojoj je došlo do pada. Niže razine realnog BDP-a u ranijim godinama (1995. godine realni BDP iznosio je oko 230 milijardi kuna) možemo pripisati ratnim razaranjima, kao i nemogućnosti normalnog funkcioniranja ekonomije u takvim okolnostima. Logičan slijed okolnosti je strjelovit rast nakon ratnih godina (recimo da je rat završio 1995.). Uzmimo u obzir da su se obnavljali gradovi, revitalizirale industrije, upumpavale velike količine novca u sustave, da su stizale novčane pomoći od međunarodnih organizacija a sve to kako bi se pokrenula domaća ekonomija. Uz sve to, povećanju realnog BDP-a pomogla je i zaokretna promjena iz planske u  tranzicijsku ekonomiju (o ovim pojmovima ćete detaljnije čitati u budućim tekstovima), iako je zbog te tranzicije prvotno došlo do velikog pada BDP-a (ti podaci nažalost nisu dostupni pa nisu vidljivi na grafikonu).

Kao da rat i ratna razaranja nisu bili dosta, na vrata je pokucala i globalna financijska kriza koja je počela u SAD-u (više o tome ćete čitati u našim budućim tekstovima), a koja je strmoglavila cijelu svjetsku ekonomiju. Neke su se zemlje odlično snašle u takvoj krizi i relativno brzo oporavile. Pogađate, mi nismo. Dapače, globalna kriza nas je jako unazadila i kod nas je trajala 6 godina, što se lako da iščitati iz grafikona gdje se vidi da BDP počinje rasti tek negdje početkom 2015. Ljudi su za vrijeme recesije ostajali bez posla, što je posljedično povećalu stopu nezaposlenosti, a to se onda odrazilo i na osobnu potrošnju (C). Ako dobijete otkaz vama se drastično smanjuje dohodak i samim tim ćete smanjiti potrošnju dok ne nađete novi posao. Stopa nezaposlenosti je 2009. godine u RH prema EUROSTAT-u iznosila 9,2% u radnoj snazi [3], dok je samo tri godine kasnije ta brojka skočila na čak 16%! . Prema teoriji imali smo tzv. L recesiju (hockey stick odnosno oblik hokejaške palice). Na grafikonu se vidi da je prvo došlo do pada BDP-a u 2009., ali se BDP nije odmah krenuo oporavljati (rasti) nego je nastavio lagano padati sve do 2015. Zato taj dio grafikona podsjeća na slovo L, odnosno hokejašku palicu. Nakon šestogodišnje recesije, od 2015. do početka 2020. hrvatski je BDP bilježio rast, odnosno ekonomija je bila u fazi ekspanzije. 2019. godine naš realni BDP je bio na razini od oko 392 milijardi kuna. Pandemija COVID-19 nas je unazadila i na tom rastućem putu te je tako realni BDP 2020. godine pao na oko 360 milijardi kuna. No, nemojmo zaboraviti da smo dobili veliku injekciju od strane Europske komisije u iznosu od 6,14 milijardi kuna koja bi trebala pomoći vraćanju ekonomije na pretpandemijske razine i stimulirati gospodarstvo. Pri tome treba napomenuti da ovdje nije riječ o bespovratnim sredstvima kao što je velik broj medija prenio nego o kreditu koji će se vraćati dugi niz godina.

Kada pogledamo grafikon vidimo da smo napravili velik pomak od 1996. godine do 2019. godine, odnosno rast realnog BDP-a je iznosio 70,4%. Nadajmo se da kada ćemo ovaj tekst ponovno pisati 2030. godine i osvrtati se na brojke prikazane u ovom tekstu, taj realni BDP skočiti na puno više razine i da ćemo se primaknuti ostalim jakim europskim zemljama te da ćemo s ponosom pričati kako smo na puno većoj gospodarskoj razini nego sada.

Time's up

[1]   I nominalni i realni BDP odnose se na proizvedene količine, no te količine ne moraju nužno biti i prodane. U ovom primjeru se sve što se proizvede odmah i proda, odnosno proizvodnja i prodaja su jednake. U stvarnosti to ne mora biti slučaj. Ako poduzeće proizvede više robe nego što proda, ta se razlika zove zaliha, odnosno zalihe robe se povećavaju (količina robe na skladištu raste). Zalihe robe se mogu i smanjiti ako je prodaja veća od proizvodnje, odnosno ako je dio prodane robe u ovom razdoblju roba koja je proizvedena u prethodnom razdoblju ali nije tada prodana, znači prodaju se zalihe iz prethodnog razdoblja. Ovdje govorimo isključivo o zalihama robe a ne usluga (iako BDP mjeri vrijednost i proizvodnje robe i proizvodnje usluga) jer se usluge ne mogu skladištiti – primjerice, usluga šišanja se proizvodi u trenutku kada se i prodaje, nemoguće je na zalihama imati 20 prethodno proizvedenih ali neprodanih frizura.

[2]  Ukoliko vam ikada zatreba tablica možete ju naći na DZS-u a zove se : Državni zavod za statistiku-tablica: 12.1.1.4. TROMJESEČNI OBRAČUN BRUTO DOMAĆEG PROIZVODA PREMA RASHODNOJ METODI, stalne cijene, u cijenama prethodne godine, referentna godina 2015.1

[3] Radna snaga uključuje zaposlene i nezaposlene osobe.