U ovom razdoblju prošle godine (lipanj 2021.), kada je inflacija prema DZS-u iznosila oko 2,2%, javnost i mediji su počeli pumpati priču da nas čeka strašna inflacija i da će sve cijene ići prema gore kao raketa koja ide prema svemiru. Temeljili su te natpise i izjave na ekonomskom odgovoru na COVID krizu i karantenama diljem svijeta jer su smatrali da će upravo ti čimbenici biti jedni od glavnih uzročnika inflacije. Neki su analitičari pokušali smiriti situaciju govorivši da za takvu paniku nema potrebe te da će centralne banke držati stvari pod kontrolom (bilo dizanjem kamatnih stopa, povlačenjem likvidnosti iz sustava i sl.). Danas, godinu dana kasnije, situacija je uzavrela. Prema DZS-u, inflacija iznosi povijesno visokih 10,7% (nikad u povijesti RH nije bila na toj razini od 1998. godine, od kada se promijenio način računanja inflacija) i cijene lete prema gore. Kad god ovih dana odemo u šoping, sve se više šokiramo i komentiramo kako cijene „idu u nebo“. Bilo da odemo na pumpu, u šoping centar, kafić ili u restoran, svugdje nas čeka isti „šok“. Cijene su porasle i ne znamo do kada će nastaviti rasti.

Što je to uopće inflacija, što je IPC i što ulazi u košaricu dobara saznajte u prvom tekstu serijala o inflaciji!

Što je inflacija?

Što je to inflacija? Inflacija je opći porast razine cijena. Primjerice, ukoliko je košarica dobara u lipnju prošle godine koštala 250 kuna, a ona u lipnju ove godine košta 280 kuna, jasno, riječ je o inflaciji (možemo i sami izračunati da bi ovdje riječ bila o 12%-tnoj inflaciji). Glavni cilj svih središnjih banaka u razvijenom dijelu svijeta je održavanje stabilnosti cijena, odnosno održavanje stope inflacije niskom. Cilj ESB-a, odnosno Europske središnje banke, je održavanje stope inflacije na razini od oko 2%, kao što je to primarni cilj i kod FED-a i mnogih drugih središnjih banaka. O tome zašto je svim središnjim bankama u razvijenom dijelu svijeta održavanje stabilnosti cijena glavni cilj biti će riječ u jednom od sljedećih članaka koji čine serijal o inflaciji.

Sigurno se pitate, zašto govorimo o košarici dobara, a ne o jednom proizvodu? Naime, ne možemo na temelju jednog proizvoda govoriti o inflaciji u državi. Ako cijena kave poraste za jednu kunu, to ne znači da je riječ o inflaciji na državnoj razini, no možemo reći da je riječ o inflaciji kod kave, odnosno o rastu cijene kave. Ukoliko vidimo da je stopa inflacije 3,4% u RH, to nam sugerira da su cijene košarice dobara u prosjeku više za 3,4% u odnosu na prošlu godinu, stoga o stopi inflaciji pričamo uglavnom na agregatnoj (gospodarstvenoj) razini, odnosno košarici dobara koja „predstavlja“ ono što prosječni potrošač u određenoj državi kupuje. Sada kada to znamo, možemo shvatiti koliko je to kompleksno za mjeriti. Proizvoda ima na „milijune“, a cijene se mijenjaju na tjednoj bazi. Možemo se pitati kako i na koje načine analitičari i statističari znaju kada se i za koliko cijena nekog proizvoda promijenila i kako su tako ažurni? Odgovor na to pitanje daje nam indeks potrošačkih cijena (IPC).

Indeks potrošačkih cijena (IPC)

IPC se koristi kao mjera inflacije u RH. Indeks u obzir uzima dobra i usluge koje kupuju prosječni potrošači u RH te se onda na temelju njega računa inflacija. Prema DZS-u, on odražava promjene u razini cijena dobara i usluga koje se u tijeku vremena nabavljaju, koristi se njima ili ih plaća stanovništvo radi potrošnje. Kako bi lakše shvatili što je IPC, zamislite to kao košaricu u šopingu. Statističari imaju određena dobra (primjerice, kava, sok, kruh, tenisice, majica, plin, električna energija…) koja stave u košaricu (kao što i vi stavljate proizvode koje kupite) te onda računaju koliko ta košarica košta svakih mjesec dana u približno istim intervalima kako bi što točnije i preciznije izmjerili što se kroz vrijeme događa s cijenom te košarice. Reprezentativnu košaricu za praćenje potrošačkih cijena čini oko 900 proizvoda, a svakog mjeseca prikupi se oko 38 000 cijena na unaprijed definiranim prodajnim mjestima.

Zanima vas kako dolaze do tih podataka? Naime, ovlašteni „snimatelji“ jednom mjesečno (osim vikendom ili praznicima) idu na teren u 9 hrvatskih gradova (Zagreb, Slavonski Brod, Osijek, Sisak, Rijeka, Pula, Split, Dubrovnik i Varaždin) te „snimaju“ cijene  (primjerice, uđu u Konzum te bilježe cijene) koje onda javljaju u DZS. Potom statističari DZS-a računaju stopu inflacije na temelju podataka s terena. Sada idemo objasniti dio s ponderom. Naime, inflacija predstavlja neku vrstu prosječnog rasta cijena. Ako je inflacija, na primjer, 2 posto, to ne znači da je cijena apsolutno svakog proizvoda i usluge porasla točno 2 posto. Možda je cijena kruha porasla 5 posto, cijena mlijeka 0,5 posto, a cijena majica se smanjila za 2 posto. Stopa inflacije od 2 posto predstavlja ponderirani prosjek promjene cijena svih proizvoda i usluga koje ulaze u potrošačku košaricu. Riječ ponder označava udio pojedinog proizvoda ili usluge u potrošačkoj košarici. Ako 4% nečije potrošnje otpada na kruh, tada kruh ima ponder od 4% u potrošačkoj košarici te osobe. DZS-ov osnovni izvor podataka za izradu pondera IPC-a jest Anketa o potrošnji kućanstava (APK) koju DZS redovito provodi od 1998. Pomoću ankete DZS želi utvrditi na što točno ljudi troše i onda se prema tim podacima konstruira neki reprezentativni/prosječni potrošač.

Kretanje inflacije u RH od 1999. do 2022.

Izvor: DZS

Krenuvši od 1999. godine, možemo vidjeti kako je inflacija bila relativno stabilna skroz do velike financijske krize koja je potekla iz SAD-a. Stopa inflacije je od 2001. godine imala određeni silazni trend prema kojem se s tadašnjih 4,5% spustila do 2% (današnji cilj središnjih banaka). Možemo reći da je inflacija stabilna kada se kreće od nekih 1% do 3%. 2008. godine stopa inflacije skočila je na visokih 8%, što je velikim dijelom posljedica dugotrajne faze gospodarskog rasta. Nakon toga dolazi recesija i kreće određeni silazni trend i „smirivanje“ inflacije te u listopadu 2009. godine imamo stopu inflacije od 0,9%. Primjećujemo da prvi znak deflacije u RH dolazi u 2014. godini. 2015.-te se stopa inflacije kreće oko 0 posto, dok se 2016. deflacija dodatno produbila (-0,9%). Nastavno na „deflacijsku“ 2016.-tu, stope inflacije su bile stabilne i oko jedinice (1%). Deflacija nam se kratkoročno vratila i u travnju 2020. godine kada iznosi -0,1% te traje do listopada 2020. godine kada iznosi -0,2%. Od tada je situacija bila stabilna. Prvi znak upozorenja nam dolazi u rujnu 2021. godine kada nam se javlja stopa inflacije od 4,7%. Osjećalo se u zraku da bi inflacija mogla „buknuti“ te se taj osjećaj zahuktao u ožujku 2022., kada stopa inflacije skače na visoku razinu od 7,3%. Najnoviji podaci pokazuju da je srušen novi rekord. Stopa inflacije u svibnju 2022. iznosi 10,7%, što je najveća stopa inflacije od 1998. godine.

Što je uzrok ove visoke stope inflacije? Dobavljački lanci su bili „začepljeni“ (primjerice, problem s nedostatkom čipova u automobilskoj industriji), došlo je  do snažnog rasta potražnje nakon otvaranja gospodarstava i ponuda nije mogla pratiti takav snažan rast potražnje pa je došlo do rasta cijena. Razdoblje zatvaranja gospodarstava dovelo je do toga da ljudi kupuju manje novih proizvoda i više štede. Na primjer, prema podacima Statiste se 2020. prodalo gotovo 15% manje automobila nego 2019., a prema istraživanju Promocije plus se 2020. u Hrvatskoj prodalo 43% manje novih automobila nego 2019. To je logično – auti su manje potrebni ako ljudi rade od doma, a ljudi također kupuju manje novih automobila u nesigurnim vremenima jer se boje da će možda ostati bez posla i ne žele riskirati s, primjerice, kupovinom automobila na kredit. Administracija predsjednika Bidena je u SAD-u provodila jaku fiskalnu ekspanziju na način da je Amerikancima doslovno uplaćivala novac na račune da im pomogne financijski u koroni. Nakon što su se gospodarstva počela otvarati i stvari vraćati u normalu, došlo je do snažnog rasta potražnje jer su ljudi odgađali neke kupnje (automobili), a također su akumulirali štednju u razdoblju kada nisu mogli izlaziti i putovati. Ponuda jednostavno nije mogla pratiti ovako snažan rast potražnje, a nestašica određenih proizvoda dovela je do rasta njihovih cijena – kada određenog proizvoda nedostaje, kupci se međusobno nadmeću i nude veću cijenu da bi baš oni dobili taj proizvod, a proizvođači znaju da su u poziciji tražiti veće cijene jer ionako ne mogu proizvesti dovoljno da zadovolje potražnju svih kupaca. Uz to, tu je i rat u Ukrajini te sankcije nametnute Rusiji, koji su povećali cijenu energenata. To su sve jedni od razloga koji su doveli do „divljanja“ cijena.

Ekonomski sustav je strašno kompliciran te nikad nije posve jasno zašto je došlo do nekog događaja. Previše je isprepletenih varijabli koje su nekad logične, a nekad i nisu te niti jedan ekonomist ne može točno odrediti sve varijable koje su dovele do ove situacije na tržištu i izmjeriti koliki je točan utjecaj svake od njih na postojeću inflaciju.

U sljedećim tekstovima u serijalu o inflaciji više ćemo pričati o tome zašto je središnjim bankama glavni cilj upravo stabilnost cijena, kojim instrumentima središnja banka utječe na povećanje, a kojim instrumentima na smanjenje stope inflacije. Isto tako, proći ćemo u tekstovima i što je to deflacija, kao i studije slučaja (gdje su zabilježene najviše stope inflacija/deflacija i što se događalo u tim zemljama).

Time's up