Na prvi pogled se pitanje što je novac može činiti poprilično dosadnim i banalnim. Novac je ono što koristimo za obavljanje transakcija kao što je kupnja hrane u dućanu. Prva asocijacija na riječ novac je gotovina, odnosno novčanice i kovanice koje držimo u novčaniku. Uz to, dio ljudi svoju gotovinu drži na tekućem i/ili žiro računu, što im omogućuje da ne nose te novčanice i kovanice u novčaniku ako im je to nepraktično, a to je često slučaj kod većih novčanih iznosa. To im pruža mogućnost da jednostavno prislone karticu na POS uređaj kada nešto kupuju, odnosno da koriste novac u elektroničkom obliku.

I dok je ovo objašnjenje poprilično točno, tisuće i tisuće stranica knjiga, udžbenika i znanstvenih radova napisanih o novcu i tome kako on funkcionira idu u prilog tome da je to tek jako mali dio priče o novcu. U ovom tekstu ćemo, uz objašnjenje osnovnih karakteristika novca, pokušati odgovoriti na dva zanimljiva pitanja. Prvo glasi – kako to da su ljudi voljni raditi u zamjenu za komad papira? Novčanica od 100 kuna nije ništa drugo nego komad papira sa slikom Ivana Mažuranića koji je izdala država. Možda se odgovor čini logičnim – taj se komad papira može iskoristiti za kupovinu, stoga on ima vrijednost. Međutim, zašto se on može iskoristiti za kupovinu? Zašto te netko pristaje ošišati u zamjenu za komad papira? Drugo pitanje je – može li većina ljudi u Hrvatskoj stvarati novi novac, i to na potpuno legalan način, bez da krivotvori novčanice i potencijalno završi u zatvoru? Odgovor na drugo pitanje je da, ali postoji caka.

Što uopće smatramo novcem?

Krenimo od toga što uopće smatramo novcem, iako smo na to pitanje dijelom već odgovorili. Dati potpuni odgovor na to pitanje nije jednostavno jer u praksi postoji više kategorija novca koje k tome nisu ujednačene među različitim zemljama. Primjerice, je li zlato novac i trebamo li svo zlato u Hrvatskoj smatrati novcem na isti način na koji sve kunske novčanice smatramo novcem? Je li 20 000 kuna koje netko drži u banci u obliku oročene štednje novac? Na oročenu štednju se prima određena kamata (doduše, trenutno mizerno niska) upravo zbog toga što se osoba koja štedi na određeni vremenski rok odriče prava da će koristiti ta sredstva za obavljanje transakcija. Ako se ta sredstva ne mogu još neko vrijeme koristiti za transakcije, je li u redu reći da ona u ovom trenutku predstavljaju novac? No, oročena štednja se isto tako može zatvoriti i prije roka na koji smo inicijalno odlučili staviti svoja sredstva na štednju, stoga se ta sredstva u manje od tjedan dana ponovno mogu koristiti za transakcije.

Radi jednostavnosti, držat ćemo se onoga što većina ljudi smatra novcem, a to su gotovina (novčanice i kovanice), novac na tekućim računima i novac na žiro računima[1]. To troje zajedno gotovo u potpunosti odgovara onome što Hrvatska narodna banka zove „Novčana masa M1“, pri čemu govorimo samo o kunama, ne i o deviznom novcu kao što su euri.

Koje su osnovne funkcije novca?

Sada kada smo definirali što smatramo novcem,  možemo reći i da novac ima tri različite funkcije. Novac je:

1. sredstvo razmjene
2. obračunska jedinica
3. sredstvo očuvanja vrijednosti

Funkcija novca kao sredstva razmjene je intuitivno jasna – novac nam služi za obavljanje transakcija kao što su kupnja odjeće i plaćanje računa za struju.

Funkcija novca kao obračunske jedinice znači da se u jedinicama koje smatramo novcem izražavaju cijene dobara (robe) i usluga – obračunati znači „izračunati cijenu nečega“. Primjerice, ako je cijena kruha 8 kuna, to znači da hrvatska kuna služi kao mjerilo u kojem se izražava cijena kruha, a isto tako i cijene ostale robe i usluga koje kupujemo.

Treća je funkcija novca da je on sredstvo očuvanja vrijednosti, odnosno da je njegova vrijednost u velikoj mjeri stabilna kroz vrijeme, s naglaskom na to da je prvenstveno bitno da ne dolazi do velikog pada njegove vrijednosti. Ne želimo da vrijednost 100 kuna za godinu dana bude dvostruko manja nego što je danas, a vrijednost novca proizlazi iz toga što za taj novac možemo kupiti. Drugim riječima, vrijednost novca, a samim time i to koliko dobro on ispunjava ulogu sredstva očuvanja vrijednosti, ovisi o inflaciji, odnosno o kretanju cijena dobara i usluga. Ako kroz idućih godinu dana cijene porastu 2%, to znači da će za godinu dana istih 100 kuna vrijediti 2% manje. Međutim, taj pad vrijednosti je relativno mali te stoga možemo reći da kune s vremenom čuvaju svoju vrijednost. Naravno, o tome koliko je kuna u ovom trenutku dobro i pouzdano sredstvo očuvanja vrijednosti bi se moglo diskutirati u kontekstu neuobičajeno visokih stopa inflacije s kojima se trenutno susrećemo.

Glavni cilj velikog broja središnjih banaka u razvijenom svijetu upravo i je relativno niska inflacija (okvirno 2%), a to je način na koji središnje banke nastoje čuvati vrijednost našeg novca, što naravno ne znači da im to uvijek i polazi za rukom. Ovdje se može postaviti pitanje zašto cilj središnjih banaka nije da vrijednost novca kroz vrijeme bude potpuno očuvana, odnosno da inflacija iznosi točno 0% – da cijene niti rastu niti padaju. O tome će biti više govora u budućim tekstovima.

Zašto novac ima vrijednost? Kako poslovne banke stvaraju novac?

Sada kad smo definirali što novac je i koje su njegove osnovne funkcije, vratimo se na dva pitanja s početka teksta. Zašto ljudi pristaju raditi u zamjenu za komad papira? Zašto za taj komad papira možemo kupiti kruh? Riječ koja odgovara na ovo pitanje je povjerenje. Mi svi zajedno, od potrošača preko poduzeća do različitih državnih institucija vjerujemo da novac ima vrijednost i upravo iz tog razloga on ima vrijednost. Jedan je od ciljeva središnjih banaka da opravdaju to naše povjerenje tako što će održavati vrijednost našeg novca stabilnom. Zato se takav novac zove fiducijarni novac, od latinske riječi fiducia koja znači povjerenje. U prošlosti se taj komad papira mogao zamijeniti za zlato, ali danas je doslovno riječ o komadu papira koji izdaje i za kojeg jamči država i mi vjerujemo da taj komad papira ima vrijednost bez obzira na to što taj papir nema pokriće u nekom konkretnom dobru kao što je zlato ili srebro. Kod novca na tekućim i žiro računima je riječ o elektroničkom zapisu novca za koji isto tako vjerujemo da ima vrijednost.

Drugo pitanje je bilo – na koji način netko od nas može kreirati novi novac? Odgovor je – podizanjem kredita u nekoj poslovnoj banci. Poslovne banke nisu samo posrednici između ljudi koji štede i ljudi koji uzimaju nove kredite tako da se štednja jedne osobe samo posudi nekoj drugoj osobi. Kada netko od nas ode u poslovnu banku i podigne gotovinski kredit u iznosu od 50 000 kuna da financira uređenje stana, to ne znači da je banka prethodno tih 50 000 kuna morala prikupiti od neke druge osobe koja je taj novac uštedjela i stavila na, primjerice, oročenu štednju. Umjesto toga, banka je doslovno stvorila tih 50 000 kuna.

Poslovne banke u suradnji s nama imaju moć stvoriti novi (elektronički) novac, a taj novi novac, koji dakle do tada nije postojao, se stvara u trenutku kada ta sredstva (od kredita koji smo podigli) budu vidljiva na našem bankovnom računu. To s druge strane nipošto ne znači da bankama štednja građana nije bitna za poslovanje, ali ona nije nužna da bi banka odobrila novi kredit.

Istom logikom, otplata tog kredita predstavlja uništavanje tih 50 000 kuna. Stvaranje novog novca funkcionira na identičan način i kada netko uđe u minus na tekućem računu. Na primjer, neke banke u Hrvatskoj studentima nude mogućnost otvaranja tekućeg računa s prekoračenjem do 1000 kuna. Ako student na računu ima 0 kuna i obavi kupnju u iznosu od 1000 kuna, on ulazi u minus u iznosu od 1000 kuna. Kako je on mogao kupiti nešto u iznosu od 1000 kuna s novcem koji nema? Poslovna banka je za njega stvorila novih 1000 kuna kojima je plaćena ta kupovina i nije bilo potrebno da je netko drugi prvo tih 1000 kuna stavio na štednju u toj banci. To pak ne znači da će poslovne banke neograničeno stvarati novi novac davanjem novih kredita, između ostalog (a razloga ima više) i zato što je bankama u interesu da se ti krediti vrate jer nevraćeni kredit predstavlja gubitak za banku.

Za kraj, zanimljivo je i da većina novca danas postoji samo u elektroničkom obliku. Prema podacima Hrvatske narodne banke za studeni 2021., gotovine izvan kreditnih institucija bilo je 36,2 milijarde kuna. Kreditne institucije su većinom poslovne banke pa je gotovina izvan kreditnih institucija, na primjer, gotovina u našim novčanicima. Istovremeno je na transakcijskim računima (tekući i žiro računi) bilo 150,5 milijardi kuna, a kreditne institucije su u svojim blagajnama i trezorima držale još oko 7,6 milijardi kuna. Iz toga je jasno da bi, u slučaju da svi vlasnici novca na transakcijskim računima na isti dan odluče zatražiti isplatu svog tog novca u gotovini, takva operacija bila neizvediva.

Struktura novčane mase M1 u studenom 2021., u milijardama kuna

Time's up

[1] Postoji više razlika između tekućeg i žiro računa. Primjerice, na tekućem računu se može ići u dozvoljeni  minus, a na žiro računu ne. Kako se i tekući i žiro račun prvenstveno koriste za obavljanje transakcija, kamatna stopa na sredstva (novac) koja se drže na tim računima je obično izuzetno niska, a trenutno iznosi 0%. I dok je u prošlosti kamatna stopa na oročenu štednju bila osjetno veća od 0%, zbog specifičnosti sadašnje monetarne politike danas je ona tek zanemarivo veća od 0%. Kao i potrošači, poduzeća, država, različite financijske institucije, osiguranja i mirovinski fondovi također drže sredstva na transakcijskim računima.