1. Univerzalni temeljni dohodak (engl. UBI – universal basic income)

Univerzalni temeljni dohodak (u nastavku UTD) jest pojam koji opisuje ekonomsko-političku ideju o „bespovratnom i bezuvjetnom iznosu novca koji primaju svi odrasli građani jedne države“.  Tako se barem najčešće definira u akademskim krugovima. Kad bi se UTD htio definirati malo više razgovornim jezikom, to bi jednostavno bili novci koje bi svi s 18 ili više godina starosti redovito dobivali od države (najčešće se pretpostavlja da bi taj novac plaćala država) bez da su morali išta napraviti. Skoro kao da vas država plaća za to što ste punoljetni i… postojite. Zvuči pomalo ludo, znam.

Vjerovali ili ne, to je tema žustrih rasprava u akademskoj sferi, ali i na političkoj sceni mnogih razvijenih zemalja. Andrew Yang, jedan od kandidata Demokratske stranke na američkim predsjedničkim izborima 2020., se snažno zalagao za svojevrsnu implementaciju UTD-a u SAD-u. Na web stranici njegove kampanje piše: „Andrew bi implementirao „Dividendu slobode“, univerzalni temeljni dohodak od 1000 USD mjesečno, 12000 USD godišnje, za svakog odraslog Amerikanca starijeg od 18 godina. To je neovisno o nečijem radnom statusu ili bilo kojem drugom čimbeniku. To bi omogućilo svim Amerikancima da plaćaju svoje račune, obrazuju se, započnu posao, budu kreativniji, ostanu zdravi, presele se zbog posla, provode vrijeme sa svojom djecom, brinu o voljenima i imaju pravi udio u budućnosti.“

Koliko je to zapravo izvedivo? Je li itko to već uspješno implementirao? Možemo li svi stvarno samo dobivati novce od države na taj način? Bi li to uopće bila dobra ideja kada bismo mogli?

2. Revolucionarno rješenje ili naivni optimizam?

Prije nego uskočimo u bilo kakve analize podataka, dosadne brojke i koješta drugo, bilo bi korisno promisliti malo koje bi bile prednosti i nedostaci implementacije UTD-a.

Zagovornici UTD-a najčešće ističu nekoliko pozitivnih strana koje bi takav pothvat omogućio. Prvo i osnovno bi bila socijalna sigurnost. Kao što smo mogli vidjeti na primjeru u uvodu, kada bi svi neovisno o statusu i zaposlenju imali određena garantirana novčana primanja, to bi olakšalo pokrivanje osnovnih životnih potreba potpuno odvojeno od trenutačne ekonomske situacije pojedinog kućanstva. Također, nitko ne bi bio izostavljen iz tog programa i ne bi se morala provoditi nekakva komplicirana procjena zadovoljavanja uvjeta za pravo na novčani transfer.

Nadalje, postigla bi se određena razina redistribucije bogatstva. S obzirom da država isplaćuje novčane transfere, oni bi dolazili iz državnog proračuna. U pravilu su porezi raznovrsni i oni koji imaju više prihode i veće bogatstvo plaćaju više poreza. Ako uzmemo gore navedeni primjer od 1000 USD mjesečno, primijetit ćemo da je on izražen u fiksnom apsolutnom iznosu. To znači da od njega više koristi imaju oni koji imaju niže prihode. Jednostavna demonstracija tog principa je da zamislimo osobu koja ima mjesečnu plaću 1500 USD i osobu koja ima mjesečnu plaću 15 000 USD. Osobi broj 1 su se mjesečna primanja povećala za 66,67% (1000 / 1500 = 0,6667), dok osoba broj dva ima mjesečno povećanje prihoda od 6,67% u odnosu na situaciju bez UTD-a.

S druge strane, kritičari UTD-a ističu nekoliko problema. Možda najznačajniji od svih jest onaj financijski. Kako to sve financirati? Teško je pronaći ravnotežu između iznosa transfera koji bi bio relevantan u svakodnevnom životu ljudi koji primaju te transfere, a ne bi u kumulativnom izračunu značajno naštetio državnom proračunu. 2020. je u SAD-u broj stanovnika koji su imali 18 ili više godina iznosio 258 095 320. Dakle, iznos koji bi bio potrošen na UTD (i to bez održavanja sustava, plaća ljudi koji bi nadgledali i operirali sustavom i sl.) bio bi oko 258 milijardi USD, što je približno 5,39% proračuna SAD-a za 2020. godinu.

Osim proračunskih problema često se spominje i mogućnost smanjenja broja zaposlenih. Gledajte to ovako, živite u Hrvatskoj i u prvoj situaciji nemate posao i nemate nikakva primanja, dok u drugoj nemate posao, ali dobivate mjesečno, recimo, 300 eura. Tih 300 eura će vam teško omogućiti da u potpunosti pokrijete sve svoje troškove, ali uz potencijalnu prijašnju ušteđevinu sigurno smanjuju pritisak da nađete posao. Osobito ako uzmemo primjer mlade odrasle osobe koja još živi s roditeljima ili nekoliko studenata koji dijele stan i dobivaju određenu svotu novca od roditelja. Ovo su samo neki primjeri, ali generalna ideja je da bi takav sustav transfera smanjio ponudu rada, odnosno broj ljudi koji su voljni raditi, osobito među mlađom odraslom populacijom te tako smanjio broj onih koji rade, a u konačnici i plaćaju poreze iz kojih se UTD financira.

Tu postoji i jedan ne toliko ekonomski argument. Radi se o argumentu iz pravednosti. Poriv za brigu o siromašnima je dobar, ali se postavlja pitanje koliko je pravedno da svi dobiju isti iznos? Iako redistribucija bogatstva i dohodaka ima svoje pozitivne strane, mnogi ističu kako je nepravedno da oni koji rade i postižu kroz svoj rad dobrobit za društvo, na kraju dobiju isti iznos novca kao i oni koji su nezaposleni i koje bi novac koji će im ovakav program omogućiti dodatno potaknuo da ne rade i ne doprinose općem dobru, već da postanu svojevrsni paraziti na državnom proračunu koji sami ne pune.

Ali teoriju na stranu, postoji li to igdje i kako to izgleda u praksi?

3. Zar je to stvarno netko pokušao?

Odgovor na ovo pitanje je… Na neki način, da. Postoji dosta pilot projekata i pokušaja implementacije, iako se ne može za svaki reći da su čisti UTD programi. U svakom slučaju, postoji više primjera pokušaja nečega što je dovoljno slično da bismo to mogli nazvati UTD-om kao, na primjer, u Finskoj, Mongoliji, Keniji, Iranu, Indiji, Aljasci… U ovom članku ću se osvrnuti na dva koja smatram najzanimljivijima, a to su Indija i Aljaska.

Ono što je zanimljivo je da u oba primjera UTD tehnički gledano nije izravno financirala država. Kada govorimo o slučaju Indije, ne radi se naravno o cijeloj Indiji, već o indijskoj saveznoj državi Madhya Pradesh. Tamo se od 2011. provodi „unconditional cash transfer initiative“ od strane SEWE (jedan od tamošnjih sindikata) i uz sufinanciranje UNICEF-a te zahvaća 6000 stanovnika. U početku je svaki odrasli stanovnik dobivao 200 rupija mjesečno (2,24 eura), a svako dijete 100 rupija mjesečno (1,12 eura), a nakon godinu dana se iznos povećao na 300 rupija (3,36 eura) i 150 rupija (1,68 eura). Koliko god se ti iznosi nama činili maleni, moramo uzeti u obzir da se radi o ruralnim krajevima Indije koji imaju znatno niže cijene, ali i niži dohodovni standard pa je njima taj iznos puno značajniji nego što bi bio nama. Uz njih, postojale su kontrolne skupine koje nisu dobivale UTD kako bi se mogle mjeriti razlike, odnosno ishodi ovog programa. Ustanovljeno je da su kućanstva u onim selima čiji su stanovnici dobivali novčane transfere podigla razinu sanitetskih uvjeta i pristupa pitkoj vodi. Nadalje, povećao se broj stanovnika koji su prijavljivali da su im razine hrane koje si mogu priuštiti dostatne te je značajan broj stanovnika smanjio svoju zaduženost. Također, kućanstva koja su primala transfere su trošila više na prehrambene proizvode i zdravstvene usluge, a ne na alkoholne proizvode kao što su se neki kritičari pribojavali. Uz navedene i mnoge druge pomake jedan od zaključaka vršitelja projekta je da su novčani transferi one vrste koja je korištena u projektu korisni te da su poboljšali životne uvjete siromašnijih Indijaca u ruralnim krajevima spomenute savezne države.

Aljaska je malo drugačiji primjer. Stanovnicima Aljaske od 1982. „The Alaska Permanent Fund“ garantira novčane transfere za sve stanovnike starije od 18 godina. Ti transferi se financiraju od prodaje nafte (kojom je Aljaska relativno bogata) te su kroz godine u prosjeku iznosili 1606 USD, a transferi se dobivaju jednom godišnje. Najniži ikad isplaćeni transferi su bili 1984. u iznosu od 331,29 USD, a najviši 2022. u iznosu od 3284 USD. U istraživanju objavljenom početkom 2019. se zaključuje da ovi transferi nisu imali značajan utjecaj na ukupnu zaposlenost. Takvi rezultati idu u prilog zagovarateljima UTD-a jer osporavaju jedan od glavnih argumenata protiv njegove primjene.

4. Zaključak

Što iz svega navedenog uzeti kao svojevrsni summa summarum?

a) Prenosivost s mikro na makro razinu

Za početak, treba biti vrlo oprezan. Jako puno pokušaja implementacije UTD-a strogo govoreći nije UTD. Možemo li stvarno prenijeti rezultate istraživanja provedenog u određenom broju sela na cijelu državu poput Indije? Samo zato što nešto funkcionira na mikro razini ne znači da će imati isti utjecaj i na makro razini. Dio naziva koji kaže univerzalno bi se trebao odnositi na cijelu državu, a npr. u slučaju Indije je riječ tek o nekolicini sela sa sveukupno oko 6000 stanovnika u saveznoj državi od 60 milijuna stanovnika. Kao što ste i naslutili, to nije pretjerano univerzalno.

b) Kenija, Hrvatska, Norveška…

Nadalje, čak i ako za određena istraživanja možemo reći da su precizna i prenosiva na nacionalnu razinu, tko nam jamči da su prenosiva među državama? Određena UTD politika je možda efektivna u Keniji, ali bi ista takva politika možda bila teško primjenjiva u Hrvatskoj. Neka politika koja pokazuje dobre rezultate u Hrvatskoj možda je pak irelevantna za Norvešku. Ovdje se mora uzeti u obzir mnogo više podataka i faktora nego isključivo broj stanovnika i dostupna proračunska sredstva. Sve, od broja ljudi koji žive ispod granice apsolutnog siromaštva preko prosječne i medijalne plaće pa do demografskog sastava stanovništva, mora biti uzeto u obzir.

Da zaokružimo, UTD je zanimljiva ideja kojom se ne bave samo ekonomisti teoretičari iz svojih udobnih naslonjača već i političari, sindikati, fondovi, nevladine organizacije i sl.  Implementacija UTD-a mnogima zvuči kao rješenje brojnih socijalnih problema, ali se kritičari boje financijske održivosti takvog programa i mogućih sociološko-etičkih problema koji bi se mogli pojaviti kao posljedica njegove provedbe. Pokušaji su postojali, ali niti jedan od njih nije bio pravi, čisti UTD na nacionalnoj razini. Određeni zaključci se mogu donijeti na temelju nekih pilot projekata, ali se treba paziti generaliziranja.

Izvori

1. Universal Basic Income – Matija Šušak
2. The Freedom Dividend – https://2020.yang2020.com/policies/the-freedom-dividend/
3. Alaska Permanent Fund – https://alaska-native-news.com/2022-permanent-fund-dividend-hits-a-record-3284-00/63686/
4. Alaska Permanent Fund –https://web.archive.org/web/20141006103714/http://www.apfc.org/home/Content/dividend/dividendamounts.cfm
5. Alaska Permanent Fund – https://humcap.uchicago.edu/RePEc/hka/wpaper/Jones_Marinescu_2019_labor-market-impacts-universal-transfers.pdf
6. Madhya Pradesh – https://ubiru.org/wp-content/uploads/2020/03/2014_India_Executive-summary.pdf

Time's up