U prethodnom smo tekstu vidjeli kako grafički izgledaju krivulje potražnje i ponude i objasnili kako one funkcioniraju. Rekli smo da krivulja potražnje ima negativan nagib i izgleda ovako:

Sve što nam ova krivulja (odnosno pravac) želi poručiti je – ako je cijena nekog proizvoda ili usluge niža, potraživana količina (koliko tog proizvoda ili usluge kupci žele kupiti) bit će viša. Primjerice, iz tog razloga dućani daju popust na hranu koja je pred istekom roka trajanja – žele se riješiti te robe da ju ne moraju baciti, stoga kupcima daju popust. Kupci stoga potražuju (kupuju) veće količine pa se ta hrana prije proda. Ovo, naravno, vrijedi i kada nije riječ o hrani pred istekom roka trajanja.

Krivulja ponude ima pozitivan nagib i izgleda ovako:

Krivulja (pravac) ponude funkcionira na sličan način kao i potražnja – odgovara nam na pitanje kako veća cijena utječe na količinu proizvoda ili usluge koju proizvođači proizvode i prodaju. Kako krivulja ima pozitivan nagib, odgovor je da veća cijena dovodi do veće ponuđene količine. Ako se neki proizvod ili usluga mogu prodati po većoj cijeni nego do sada (a, i ovo je bitno, pretpostavljamo da je trošak proizvodnje isti kao i prije), kupcima će se nuditi veće količine tog proizvoda ili usluge. Primjerice (naravno, nerealno), da Vlada dekretom odluči da se kruh mora prodavati po 20 kuna i niti lipe manje, to bi dovelo do otvaranja novih pekara jer bi sada postalo profitabilnije peći i prodavati kruh. Vrijedi i obrnuto – manja cijena nekog proizvoda ili usluge dovodi do pada ponuđene količine jer proizvođači zbog niže cijene (i posljedično manje profitabilnosti) imaju manje interesa proizvoditi i prodavati taj proizvod ili uslugu.

Krivulju ponude i krivulju potražnje možemo staviti na isti grafikon:

U sjecištu, odnosno u točki na grafikonu gdje se sjeku krivulja potražnje i ponude, određeni su nešto što se zovu ravnotežna količina i ravnotežna cijena. Oni nam odgovaraju na pitanje – kolika će se količina prodati i po kojoj cijeni s obzirom na ponudu tog proizvoda ili usluge i potražnju za tim proizvodom ili uslugom. Pojednostavljeno, na ravnotežnu cijenu možemo gledati kao na cijene koje vidimo u dućanu, odnosno cijene koje je odredilo tržište i koje mi kupci plaćamo ukoliko želimo kupiti neki proizvod ili uslugu, naravno ukoliko nije riječ o cijenama koje regulira država kao što smo nedavno vidjeli s cijenama goriva.

Da bismo shvatili kako dolazimo u točku ravnoteže, pretpostavimo da je početna cijena manja ili veća od ravnotežne cijene. Recimo da govorimo o tržištu mlijeka i da je trenutna ravnotežna cijena 7 kuna po litri mlijeka. Također, recimo da ravnotežna količina koja se prodaje pri toj cijeni od 7 kuna po litri iznosi 10 000 litara mlijeka. Grafički:

To znači da će cijena koju vidimo u dućanu iznositi 7 kuna po litri mlijeka, a pri toj će cijeni kupci kupovati (i proizvođači proizvoditi/nuditi) točno 10 000 litara mlijeka.

Što bi se dogodilo da je cijena 6 kuna po litri? Primjerice, Vlada dekretom odredi da se mlijeko smije prodavati po maksimalno 6 kuna po litri (a trenutna cijena na tržištu je 7) da zaštiti potrošače od previsoke cijene. Naš graf ponude i potražnje bi izgledao ovako:

Da je cijena 6 kuna po litri, došlo bi do nejednakosti ponude i potražnje. Ponuđena količina je označena točkom A na grafikonu. Točka A se nalazi na krivulji ponude i govori nam „pri prodajnoj cijeni mlijeka od 6 kuna po litri, proizvođači će proizvoditi i nuditi 9000 litara na prodaju“. Točka A je „kombinacija“ cijene od 6 kuna po litri i ponuđene količine od 9000 litara. Potraživana količina pri cijeni od 6 kuna po litri je označena točkom B i nalazi se na krivulji potražnje. Ona nam govori da će pri prodajnoj cijeni mlijeka od 6 kuna po litri kupci htjeti kupiti 11 000 litara mlijeka.

Drugim riječima, pri cijeni nižoj od ravnotežne (ravnotežna cijena je 7 kuna po litri), doći će do manjka od 2000 litara mlijeka. Niža cijena po litri je dovela do porasta potraživane količine s 10 na 11 tisuća litara (mlijeko je jeftinije pa ga ljudi kupuju više). S druge strane, niža prodajna cijena je dovela do smanjenja ponuđene količine od strane proizvođača s 10 na 9 tisuća litara jer je proizvodnja mlijeka sada postala manje profitabilna. Pri nižoj cijeni od ravnotežne, dio proizvođača (ne svi, i dalje se nudi 9000 litara na prodaju) će odustati od proizvodnje mlijeka. Primjerice, možda im to više nije isplativo jer im cijena od 6 kuna po litri ne pokriva sve troškove pa će krave koje imaju prodati nekome tko će, umjesto da proizvodi mlijeko, od tih krava „proizvesti“ govedinu. Ovdje je bitno napomenuti da je ovo ilustrativan i školski primjer koji znatno pojednostavljuje stvarni svijet. Primjerice, proizvođači mlijeka ne prodaju svoje mlijeko izravno kupcima, nego nekome tko to mlijeko dalje preprodaje, znači u priči nedostaju i marže posrednika (primjerice, Konzum) koji prodaju mlijeko krajnjim kupcima (stanovništvu), a posrednik ne mora biti samo jedan. Naravno da proizvođači mlijeka ne dobivaju svih 7 kuna koje kupac plati za litru mlijeka. Također, brojevi na grafikonu, odnosno smanjenje ponuđene i povećanje potraživane količine u odnosu na ravnotežnu vrijednost od 10 000, su također proizvoljni, kao i ta vrijednost od 10 000 litara. Nadalje, zbog državnih intervencija koje se provode u stvarnosti je ovo tržište daleko od slobodnog tržišta.

Bitno je isključivo to da pri cijeni nižoj od one koja je ravnotežna (koja prevladava na tržištu kada nema toga da država izravno diktira cijenu mlijeka) dolazi do manjka ponuđene količine u odnosu na količinu koju kupci žele kupiti, odnosno da imamo nestašicu mlijeka i da će se neki kupci suočiti s praznim policama.

Što se događa ako Vlada nakon nekog vremena makne ograničenje da je maksimalna prodajna cijena 6 kuna po litri? U tom slučaju, s vremenom će se cijena vratiti natrag na ravnotežnih 7 kuna po litri. Zašto? Kako pri cijeni od 6 kuna po litri na tržištu postoji manjak mlijeka, to vrši pritisak na rast cijena. Ako proizvođač (i prodavač) zna da kupci kontinuirano žele kupiti više nego što on proizvodi, on može povećati cijenu da se „riješi“ viška potražnje i pritom poveća svoje prihode. Recimo da proizvođači, zbog toga što su u povoljnoj poziciji, odmah dignu cijenu na 7 kuna po litri. Dio kupaca će zbog više cijene odustati od kupovine te će se potražnja smanjiti s 11 na 10 tisuća litara. Tržište je „riješilo“ problem – kako pri cijeni od 6 kuna proizvođači nisu proizvodili dovoljno mlijeka da zadovolje potražnju, nakon povećanja cijene mlijeko dobivaju samo oni kupci koji su ga voljni i koji ga mogu platiti više. Uz pad potražnje s 11 na 10 tisuća litara, ponuda raste s 9 na 10 tisuća litara. Zašto? Model pretpostavlja da će viša prodajna cijena dovesti do veće proizvodnje, primjerice putem ulaska novih proizvođača na tržište – nekome nije bilo isplativo proizvoditi mlijeko dok je cijena bila 6 kuna po litri, ali je postalo isplativo pri cijeni od 7 kuna. Stoga proizvedena i ponuđena količina rastu. U konačnici se vraćamo u ravnotežu gdje je cijena 7 kuna po litri, a potraživana i ponuđena količina su jednake i iznose 10 000 litara, odnosno više nemamo problem manjka i tržište je ponovno u ravnoteži.

Što bi bilo da je cijena viša od ravnotežne i iznosi 8 kuna po litri, primjerice zato što Vlada želi osigurati veću profitabilnost proizvođačima mlijeka i stoga nameće minimalnu prodajnu cijenu od 8 kuna po litri (na štetu kupaca koji sada plaćaju skuplje mlijeko u odnosu na ono što bi plaćali bez te intervencije)? Grafički:

Sada je situacija obrnuta – pri cijeni od 8 kuna po litri, kupci žele kupiti 9000 litara mlijeka, manje nego pri nižoj cijeni od 7 kuna po litri. S druge strane, proizvodnja se povećala s 10 na 11 tisuća litara (u odnosu na situaciju kada smo bili u ravnoteži) jer veća cijena proizvodnju i prodaju mlijeka čini profitabilnijom, stoga proizvođači žele proizvesti i prodati više mlijeka. U ovoj situaciji imamo višak ponuđene količine nad potraživanom u iznosu od 2000 litara. Proizvodi se previše mijeka koje se nema kome prodati. Ukidanje ove minimalne cijene od 8 kuna bi ponovno dovelo do povratka u ravnotežnu cijenu od 7 kuna. Proizvođači koji imaju viškove bi, s ciljem da to mlijeko ne moraju baciti, odlučili smanjiti cijenu po litri s 8 na 7 kuna da privuku kupce nižom cijenom. To bi dovelo do povećanja potražnje s 9 na 10 tisuća litara. S druge strane, smanjenje cijene na 7 kuna po litri bi smanjilo i proizvodnju s 11 na 10 tisuća litara jer bi proizvodnja pri nižoj cijeni postala manje profitabilna i dio proizvođača bi prestao proizvoditi mlijeko.

Ovaj model nastoji odgovoriti na pitanja zašto je cijena proizvoda i usluga koje kupujemo upravo takva kakva je i zašto se prodaju upravo te količine koje se prodaju. On ima mnoga ograničenja – ovdje nismo govorili o slučaju monopola, kada jedno poduzeće diktira kolika će biti cijena ili količina nekog proizvoda ili usluge jer je ono jedini proizvođač. Isto tako, ovdje smo pričali o mlijeku kao o homogenom proizvodu i pretpostavili smo da je svako mlijeko jednako kvalitetno i vrijedno u očima kupaca. Uz to, postoje i druge ekonomske teorije o tome na koji se način određuje cijena nekog proizvoda koje nismo spominjali. U idućem i posljednjem tekstu o ponudi i potražnji ćemo upotrijebiti ovaj model da objasnimo zašto je na svjetskim tržištima došlo do drastičnog porasta cijene plina, kao i da objasnimo porast cijena rabljenih automobila. Iako model simplificira stvarnost, on je često vrlo koristan alat u objašnjavanju svakodnevnih ekonomskih kretanja i pomaže pri razumijevanju mnogih situacija koje se događaju u stvarnom svijetu.