Ovo je tema za naše studente ekonomije, koji se po prvi puta susreću s ovim pojmom kao što smo se i mi susretali na našoj prvoj godini Ekonomskog fakulteta. Taj se pojam proučava u legendarnoj „Bibliji“ ekonomije, tzv. „Ekonomija“ od Samuelsona i Nordhausa.
Naravno, ovaj tekst nije namijenjen samo studentima ekonomije, nego je namijenjen svima koje zanima ovo područje te žele znati više.
Granica proizvodnih mogućnosti (GPM)
Granica proizvodnih mogućnosti (GPM) ili na engleskom production possibility frontier (PPF) je zapravo maksimalna količina proizvoda koju jedna država može proizvesti. Što to točno označava?
Znamo da niti jedna država ne može proizvesti beskonačno mnogo bilo kojeg dobra ili usluge. To nas dovodi do problema oskudnosti u ekonomiji, što znači da nemamo neograničeno puno nekog resursa (plastike, plina, šećera i sl.), odnosno svemu dolazi kraj.
Kako bismo lakše objasnili GPM, pogledajmo donji grafikon.
Grafikon 1. Prikaz granice proizvodnih mogućnosti
Pođimo od početne točke A. Vidimo da naša zamišljena država „Econom“ proizvodi 10 milijuna kruhova, što znači da ne proizvodi niti jednu nogometnu loptu jer je sve svoje resurse (zemlja, rad i kapital) uložila samo u proizvodnju kruha. Kako se mičemo po pravcu, tako se zemlja odriče kruha, a više proizvodi nogometnih lopti jer je odlučila da joj je bolje u godini u kojoj će se organizirati svjetsko prvenstvo proizvoditi više nogometnih lopti, a manje kruha. U točki I (pred sam kraj grafikona) država proizvodi 8 milijuna nogometnih lopti, dok u istoj vrijeme proizvodi samo 2 milijuna kruhova. U toj točki I, država se odrekla čak 8 milijuna kruhova (pad s 10 na 2), kako bi omogućila veću proizvodnju lopti (skok s 0 na 8).
Teško je reći što je bolje za državu dokle god se ona nalazi na svojoj granici proizvodnih mogućnosti. Odnosno, država je u ovom slučaju efikasna te proizvodi efikasno. Naravno, svatko od nas ima pravo na svoje mišljenje te može izaći na ulicu i protestirati s riječima: mi gladujemo i manje jedemo, što znači da ćemo biti manje produktivni u našem radu radi nekog glupog svjetskog prvenstva i proizvodnje lopti“.
Svačije je razmišljanje o tome čega neka zemlja treba proizvoditi više a čega manje ravnopravno.. Ono što mi u ekonomskom smislu želimo reći je da je ovo efikasna proizvodnja te da bi svaka država htjela doći na tu granicu. No, to naravno nije moguće iz više razloga.
Jedan od razloga je što niti jedna država (barem za one koje mi znamo) ne proizvodi samo dva dobra, nego proizvodi mali milijun dobara. Isto tako, do sada smo u ovom tekstu propustili spomenuti ključnu stvar, a to je puna zaposlenost! Da bi neka država dosegnula granicu proizvodnih mogućnosti mora imati punu zaposlenost (dakle, svi koji žele i mogu raditi rade!), a koja to država može ovo omogućiti apsolutno svakom svom građanu? Niti jedna! Dakle, vraćamo se na izjavu u naslovu ovog teksta, a to je odgovor da trenutno niti jedna država nijena granici proizvodnih mogućnosti, ali u ekstremnim slučajevima (poput WW2) zemlje nastaju iskoristiti sve radne resurse, pa su te zemlje bile blizu granica GPM-a.
A dobro, kako onda izgleda granica proizvodnih mogućnosti država? Pogledajmo.
Grafikon 2. GPM svih država svijeta
Svaka država svijeta nalazi se unutar GPM-a, u našem primjeru je to crveno označena točka. Inače, ta točka se može nalaziti bilo gdje ispod pravca (skroz lijevo gore, skroz desno dolje, na sredini ili bilo gdje gdje zamislite). To nam zapravo govori da države nemaju punu zaposlenost pa ne mogu niti proizvesti svoj maksimum. One se trude gurati tu točku prema desno, povećavajući zaposlenost uvođenjem bolje tehnologije i znanja, no jednostavno nikad neće doći do te granice.
Nema komentara