Jeste li se ikada zapitali zašto relativno malena država (u usporedbi s, recimo, Njemačkom i Francuskom) u središtu Europe ne koristi euro, valutu koja je jedno od glavnih obilježja EU? Nije najveća ni geografski ni ekonomski pa razlog ne može biti održavanje premoći svoje valute (češke krune) i svog ekonomskog utjecaja na kontinentu i šire. Češka kruna je po veličini tek dvadeset deveta u svijetu mjereno tržišnom kapitalizacijom. Zašto Češka nije napravila neke konkretne korake prema uvođenju eura? Kako bismo odgovorili na to pitanje proći ćemo kroz nekoliko argumenata u korist češkog usvajanja eura, a potom pokazati zašto ti argumenti do sada nisu imali snagu učiniti preokret u smjeru uvođenja eura u „zemlji piva“.

Koja je fora s tim eurom?

Za početak, treba napomenuti kako su mnogi razlozi vezani za prihvaćanje ili odbijanje eura isti neovisno o državi o kojoj govorimo. U skladu s time mnogi će prepoznati argumente koji su ispunjavali medijski prostor, poglavito govore političara i ekonomista, a možda i razgovore s prijateljima na kavi u jeku uvođenja eura u Hrvatskoj. Neovisno o tome, nije sve u potpunosti zrcalno pa će argumenti koji se poklapaju služiti kao svojevrsni uvod, a oni koji se razlikuju pokazat će upravo zašto Češka nije uvela euro iako je ušla u EU prije 20 godina, dok Hrvatska koja je ušla prije tek desetak godina već koristi euro kao svoju službenu valutu.

1. Mijenjanje iz jedne valute u drugu

Jedna od promjena koja se nužno javlja s uvođenjem zajedničke valute je to što više nema potrebe za kupovanjem i prodavanjem valute svaki puta kada odlazite u jednu od država koje koriste tu zajedničku valutu. Kada bi Češka preuzela euro, Česi koji dolaze ljetovati u Dalmaciju više ne bi morali mijenjati svoje krune u eure, a to bi vrijedilo i za većinu država kojima je Češka okružena. Također, s obzirom na izostanak takvih transakcija izostaju i njihovi troškovi (naknade koje se moraju platiti u mjenjačnici ili banci pri zamjeni). Na sličan način bi se promijenila i vanjska trgovina tj. odnosi s većinom trgovinskih partnera Češke. Promjene valute u izvozu i uvozu s državama koje koriste euro (a s tima Češka uglavnom posluje) više ne bi bile potrebne bilo da se radi o izvozu i uvozu sirovina, konačnih proizvoda ili usluga. Time bi se češka vanjska trgovina oslobodila tog troška i postala jednostavnija i integriranija s ostatkom eurozone.

2. Sveukupna ekonomska integracija s glavnim trgovinskim partnerima

Također treba i spomenuti i ono što se često previdi jer samo po sebi nije toliko značajno za svakodnevni život prosječnog građana, ali kada se zbroji čini veliku promjenu za način na koji se određena država, u ovom slučaju Češka, uklapa u područje zajedničke valute. Neke od tih koristi su jednostavnije uspoređivanje ekonomskih pokazatelja kao što su cijene proizvoda doma i u inozemstvu, manje razlika s okolnim državama, jednostavnija online trgovina unutar eurozone (radi lakše usporedbe cijene i korištenja iste valute), veća sigurnost na globalnoj razini zbog jače povezanosti s velikim geopolitičkim igračima… Sve te male promjene koje često prođu nezamijećene korisne su i pozitivne, čak i ako nisu presudne za odobravanje zajedničke valute.

Zašto onda Češka inzistira na kruni?

1. Europska dužnička kriza

Najveća skepsa oko eura se javlja u kontekstu europske dužničke krize. Uzimajući u obzir da jako pojednostavljujemo, možemo reći da je europska dužnička kriza nastala nakon svjetske financijske krize 2008. zato što su neke od država eurozone kao što su Italija i Španjolska, a svakako i tradicionalno visokozadužena Grčka, imale prevelike iznose javnog duga. „Dozvoljen“ iznos javnog duga je bio maksimalno 60 % BDP-a, a Grčka je krajem 2009. imala udio javnog duga u BDP-u od čak 140%. Visok rizik države da bankrotira je utjecao na investitore koji su tražili veći prinos (kamate) na ulaganje u te državne obveznice, što je dodatno onemogućilo financiranje državnih aktivnosti. Kako bi se izbjegla katastrofa koja bi potencijalno zadesila cijelu eurozonu kada bi jedna od članica bankrotirala, poduzimale su se mnoge aktivnosti od strane EU koje nisu bile po volji svim drugim članicama kao što je financijska pomoć Grčkoj. Ukratko, mnoge države članice eurozone su ispaštale, a same nisu ništa skrivile, zato da bi se Grčku spasilo od totalnog kolapsa koji bi naštetio cijeloj eurozoni pa i šire. Imajte na umu da Grčka nije bila jedini krivac, ali je njezin slučaj bio daleko najgori. Za primjer jedne od loših posljedica možemo uzeti visoku fluktuaciju (slabljenje) eura prema dolaru, što je uvelike negativno utjecalo na vanjsku trgovinu svih članica eurozone. Slabljenje eura je bila posljedica slabljenja vjere investitora u euro kao valutu i kao projekt upravo zbog europske dužničke krize. Zamislite da trgujete sa SAD-om i jedan dan za 1 euro dobijete 1 dolar, a drugi dan za

1 euro možete dobiti 0,9 dolara (opet, malo pojednostavljeno, ali pomaže ilustrirati poantu). Posljedično, kada radite proračun za svoje poduzeće, razvijate projekt, računate moguće troškove i sve to s velikim iznosima novca, postane jako teško oslanjati se na svoje projekcije, što tjera poduzeća da budu opreznija. Drugim riječima, da se ne upuštaju u poslove osim ako nisu sigurni da će moći pokriti sve troškove. Države poput Češke koje nisu imale euro u tim trenutcima nisu toliko jako osjetile krizu te je to jedan od razloga zašto im odricanje od vlastite valute ne zvuči toliko primamljivo.

2. Maastricht

Češki političari znaju naglasiti argument koji se često vrtio i u hrvatskom medijskom prostoru, a to je: „Da euro, ali ne još“. Zašto ne još? Odgovor je makroekonomsko stanje države, odnosno neispunjavanje mastriških kriterija. Najvažniji od tih političara je češki premijer Petr Fiala koji je u siječnju 2024 dao sljedeću izjavu: “Glavni prioritet vlade je ozdravljenje i konsolidacija javnih financija, što je preduvjet za bilo kakvu raspravu o euru”. Nadalje, naglašava kako je dobrobit njihove zemlje na prvom mjestu: “Ne protivimo se raspravi o euru, ali ona mora biti bazirana na čvrstim temeljima i uzeti u obzir potencijalne koristi za našu zemlju”. Naime, prisjetit ćete se kako sam na početku naglasio kako je zanimljivo da je Češka, koja je ušla u EU skoro desetljeće prije Hrvatske, još uvijek daleko od uvođenja eura, dok ga je Hrvatska već prihvatila. Činjenica koja omogućuje takvo stanje je što, iako se obvezala na uvođenje eura, Češka nema i ne mora odrediti datum do kojega će uvesti euro. Dok god imaju dovoljno političke moći, Česi u teoriji mogu odgađati uvođenje eura neograničeno iako su se obvezali uvesti ga, samo ako kažu kako će ga prije ili kasnije usvojiti. Tako nekako se situacija i razvijala zadnja dva desetljeća u kojima su češke vlasti opetovano najavljivale kako će se u roku od nekoliko godina krenuti raditi na uvođenju eura. Sve takve najave su kasnije pomaknute na kasnija razdoblja s objašnjenjem kako država još nije spremna za uvođenje eura.

3. Suverenost monetarne politike

Vjerojatno najčešći argument protiv uvođenja eura je isticanje kako se tim činom suverenost državne monetarne politike predaje u ruke Europske središnje banke koja neće uvijek donositi odluke koje će biti u najboljem interesu pojedine države već cijele eurozone, a eurozona se sastoji od različitih država s često konfliktnim interesima u području monetarne politike. Lukáš Kovanda sažeto ističe: “Jednom kad bi se euro uveo, naš bi predstavnik otišao u Frankfurt i on ili ona bi bili guverner naše nacionalne banke koji bi bio jedan od 20 ili više od 20 ljudi koji će odlučivati o kamatama za cijelu eurozonu. Ovo bi bila velika promjena i naravno da ponekad kamatne stope postavljene za cijelu eurozonu neće biti najbolje za samo češko gospodarstvo.“ Konkretan primjer u ovom slučaju se može vidjeti ako usporedimo stope inflacije za Češku i eurozonu mjerene HICP indeksom. Prema podacima Eurostata u razdoblju od siječnja 2019. do prosinca 2023. gotovo svaki mjesec je Češka imala veću stopu inflacije, a u mnogim mjesecima za nekoliko postotnih bodova. To automatski implicira da su Češkoj u tom razdoblju bile potrebne više kamatne stope u odnosu na eurozonu, a Češka središnja banka stvarno je i povećala kamatne stope i više i ranije nego ECB. Podaci za kamatne stope su malo zamršeni i trajalo bi predugo da ih detaljno razložimo, ali u suštini ako pogledamo kamatne stope za ECB i Češku središnju banku u odnosu na stope inflacije u eurozoni i Češkoj, vidjet ćemo kako je inflacija probila prag od 2 % u Češkoj ranije nego u eurozoni. U skladu s time Češka središnja banka je podigla kamatne stope krajem 2018. i u 2019. dok je ECB držao kamatne stope niskima te ih je čak u jednom trenutku i neznatno smanjio. S povećanjem inflacije Češka je nastavila postepeno povećavati svoje kamatne stope do čak 6 % u lipnju 2022. dok je ECB podigao svoje s -0,5 %, na 0 % tek u srpnju 2022., dakle nakon što je Češka već dulje vrijeme postepeno dizala svoje kamatne stope kako bi obuzdala inflaciju. Iz navedenoga je jasno kako je Češkoj odgovarala monetarna neovisnost zato što joj je ona omogućila da povuče konkretne poteze u borbi protiv inflacije koji bi bili nemogući da je bila u eurozoni.

Grafikon 1 – Stope inflacije u Češkoj i eurozoni, promjena cijena u odnosu na isti mjesec prethodne godine, harmonizirani indeks potrošačkih cijena

4. Simbolična suverenost

Postoje i neekonomski argumenti u prilog zadržavanju nacionalne valute. Moglo bi ih se također svrstati u argumente temeljene na suverenosti, ali ne ekonomskoj već simboličnoj ili identitetskoj. Osim činjenice da zauzimaju drugačiji prostor na karti svijeta, države imaju mnoga identitetska obilježja poput grbova, zastava, himni… Posebno zanimljivo za Češku je geslo „Pravda vítězí“ (Istina prevladava) koje je duboko ukorijenjeno u češkoj povijesti borbe za neovisnosti od Austro-ugarske, a izmislio ju je vođa pokreta za neovisnost i prvi čehoslovački predsjednik Masaryk (po njemu nosi naziv jedna zagrebačka ulica). Na kraju krajeva, cijela kultura te slika koju država stvara o sebi, bilo da ju stvaraju obični građani, poznate osobe, turističke agencije, državna tijela ili bilo tko drugi, jest važan dio identiteta koji su ljudi upili kroz odrastanje u zadanoj okolini. Ukidanje bilo kojeg od tih elemenata (nacionalne valute) koji čine nacionalni identitet mnogi smatraju izrazito neugodnim. Skoro kao da vam netko uđe u kuću i s hladnjaka skine jedan od vaših dragih magnetića i zamijeni ga nekim od svojih.

Uz navedene, postoje i dva argumenta koja posebno vrijede u češkom kontekstu:

1. Veće povjerenje u domaću valutu za razliku od Hrvatske i Bugarske

Za početak, češka kruna nikada nije doživjela razine hiperinflacije koje su bile prisutne npr. u Hrvatskoj u vrijeme Jugoslavije i nakon osnivanja Republike Hrvatske. Kada su u Hrvatskoj bile prisutne iznimno visoke stope inflacije, Hrvati su bili primorani okrenuti se štednji u njemačkim markama (kasnije euru) te se nepovjerenje u službenu valutu na našem području nastavilo i u kasnija razdoblja. Dobar dio štednje prethodno uvođenju eura kao službene valute u Hrvatsku bio je upravo u eurima. Česi nemaju takva svježa iskustva s hiperinflacijom i padom vrijednosti krune te je povjerenje u domaću valutu opravdano visoko.

2. Srce Europe

Druga razlika kod koje ćemo ponovno iskoristiti primjer Hrvatske jest geografski položaj u odnosu na ostale članice eurozone. Češka bi se teško mogla nazvati perifernom državom Europske unije. Kao država koja je okružena mnogim razvijenim europskim državama s kojima uspješno posluje, uvođenje zajedničke valute nikada nije bila prijeka potreba kako bi se „integrirala u Europu“. Upravo suprotno je slučaj s Hrvatskom, koja se uvijek smatrala perifernom i zbog svojeg povijesnog članstva u Jugoslaviji (i prvoj i drugoj) svrstavala među balkanske države. Kada se spominje kao europska država, Hrvatska je svrstana u jugoistočne europske države što ju opet stavlja na granicu, a i osjetan broj trgovinskih partnera čine države koje su dalje od središta Europe. Zbog toga je jasno kako, za razliku od Hrvatske, Češka koje se udobno smjestila u središtu Europe nema toliko naglašenu potrebu za uvođenjem eura u svrhu integracije s ostatkom Europske unije i stvaranjem imidža razvijene europske države.

Zaključak

Odgovor na pitanje „Zašto Češka ne koristi euro?“ jest u konačnici relativno jednostavan. Puno argumenata za uvođenje eura koji su prisutni kod drugih država prisutni su i u slučaju Češke, a isto vrijedi i za protuargumente. Razlika se krije u tri točke. Prvo, u činjenici da Česi imaju više povjerenja u svoju valutu nego što su to imale neke druge države koje su se priključile eurozoni (npr. Hrvatska) ili za koje je izgledno da će se uskoro priključiti (npr. Bugarska). Drugo, u manjoj potrebi Češke da time stvori sliku sebe kao razvijene europske države jer tu sliku već uvelike ima. I treće, ali ne i manje bitno, u tome da je Češkoj odgovaralo samostalno vođenje monetarne politike (upravljanje kamatnim stopama), čega bi se odrekla da uvede euro i prepusti određivanje kamatnih stopa Europskoj središnjoj banci. Moglo bi se reći da se, s obzirom na to da uživa visoko povjerenje u domaću valutu i imidž razvijene europske države, Češka nalazi u položaju da može reći: “Ako nije pokvareno, ne popravljaj“.

Izvori:

1. Trinity bank – https://english.radio.cz/economist-50-chance-czechia-will-adopt-euro-2030-8790166
2. Općenito – https://www.expats.cz/czech-news/article/fiala-czechia-is-not-yet-ready-for-euro-adoption
3. Bank for international settlement – https://www.bis.org/statistics/rpfx22_fx.pdf
4. Financijski klub – https://finance.hr/11429-2/